
Veljčanjinov je tipični lik Dostojevskog; poput Raskoljnikovog je ogrezao u greh, trpi duševni slom i dilemu i na kraju izlazi kao pobednik. Na kraju ovog dela, poput ″Zločina i kazne″, neminovno je svetlo i nada, nova budućnost koja obećava i kida okove sa prošlošću. Nasuprot njemu, stoji sličan a a opet različit Trusocki, tip večitog muža ili prosto rečeno,″večitog rogonje″, sa čijim likom se Dostojevski vešto poigrava istovremeno mu se i podsmevajući i sažaljevajući ga. Ali Trusocki zbog sopstvene bede i slabosti, ništa drugo i ne zaslužuje. On je mazohista, strast i ljubav ga pokreću da ubije, razori, povredi. On robuje svom lošem karakteru, porocima i osveti; jedino je Liza uspela da u njemu probudi najčistiju ljubav kojoj nije mogao da se odupre ali koju je, iz besa prema sebi, uništio, iako je svakim povređivanjem nje, zabadao sebi nož u grudi. Slab i svestan da robuje svojim željama i porivima, on sebe i mrzi i žali, ali i naivno veruje da će pronaći novu ljubav i tako povratiti svoj pogaženi muški ponos. Međutim, zbog svoje prirode ″večitog muža″, ni Nađa ni Olimpijada neće uneti boljitak u njegov život. Svoj povređen ego utapa u alkoholu i osveti – ubija Batautova a isto pokušava i sa Veljčanjinovim. Razapet između stvarnosti i fantazije, ljubavi i mržnje, bolesti i istine koja je teška i bolna, on je nepredvidiv i iznenađujuć, nesvakidašnji ubica u nesvakidašnjim okolnostima.

Dostojevski je ovim delom još jednom pokazao da je vrstan poznavalac ljudske psihe i ljudskih sudbina. Kao ni jedan pisac pre njega, u stanju je da sagleda i prodre u srži ljudskih slabosti i raščlani ih do najsitnijih delova, ponaosob analizirajući svaki segment te ogromne celine zvane ljudska duša. A
"Svaki je čovek tajna i zagonetka i ako ceo život provedeš u njenom odgonetanju, nemoj reći da si uzalud proživeo vek."
Нема коментара:
Постави коментар