8. август 2013.

"Pogledaj dom svoj, anđele" Tomas Wolf


" Svatko je od nas zbroj svega što nije pribrajao: oduzmite nas opet do nagosti i noći, pa ćete videti da pre četiri hiljade godina na Kritu počinje ljubav što je jučer završila u Texasu... Svaki trenutak je plod četiri hiljade godina. Svladavši minute, dani poput muha odzuje u smrt, a svaki je trenutak prozor na svo vreme. "

...
Veličanstven, neponovljiv,raskošan i autentičan autor za sva vremena - tako bismo najkraće i najtačnije mogli opisati Tomasa Wolfa, najlirskijeg i s punim pravom rečeno, najtalentovanijeg pisca američke proze prve polovine 20.stoleća. Jedan od onih koga mnogi i dalje svrstavaju u red "izgubljene generacije" (uz John Doss Passosa, Hemingwaya, Faulknera, Fitzgeralda...) što po godinama u kojima je stvarao što po određenoj sličnosti koja ga povezuje sa ovim velikanima pisane misli, Tomas Wolf je ipak bio i ostao onaj najnesrećniji pripadnik toga društva i vremena, navirućeg talenta ali prerano regrutovan u smrt. "Pogledaj dom svoj, anđele" sa svojim podnaslovom "Priča o zakopanom životu", prvi je deo njegove opsežne i bogate autobiografske tetralogije, i sam uobličen u vidu trilogije koja spaja i pred čitaocem sastavlja bogato tkivo njegovog života; od kolevke pa sve do rane mladosti i odlaska na Harvard, u tu željenu meku ideja i napretka. Čudesan naziv ovoga romana pozajmljen je iz stihova Miltonove "Lucide" aludirajući na samom početku na očekivanu radnju ovog dela ali i na lik (simbol) koji će ovaj roman zaokružiti možda bolje nego i sam glavni junak, Eugen Gant odnosno Tomas Wolf.
Kameni anđeo sa tihim osmehom hladnog mramorja.

" Seme našeg uništenja procvetat će u pustinji, aleksin našeg leka raste na planinskoj hridi, a naše živote stalno posećuje devojčura iz Džordžije jer londonski džepar nije bio obešen."
"... Moja neutamničena duša luta milijunom ulica života, živeći svoju sablasnu moru gladi i žudnje. Gde, Ben? Gde je svet?
- Nigdje - reče Ben.- Ti si tvoj svet."

Tzv.poezijom u prozi, odnosno poetskim načinom pripovedanja kao i duhovitim i vrcavim, inteligentnim opaskama umetnutim među redove svakodnevno datog i opisanog života, Wolf zasluženo pridobija književnu kritiku koja ovaj roman svrstava među najznačajnija književna dostignuća toga vremena. Možda zbog svoje iskrenosti, zbog nesputanosti i želje da sav svoj život, sve do tada viđeno i okušano složi među stranice ovoga romana, bez obzira na posledice i osudu kojoj može biti (i jeste) izložen, Tomasa Wolfa prepoznaju kao pisca osećajnog,romantičnog i tananog sentimenta; kao boema i istinskog uživaoca svoga zanata, kao predanog i čistoljubivog zanesenjaka u književnost. Kao onog koji jeste i koji će ostati, istinski predan svom stvaralačkom naboju.

" Razumio je da su ljudi bili zauvijek stranci jedan drugome, da nitko nikoga ne uspije stvarno upoznati, da utamničeni u mračnoj utrobi svoje majke mi dolazimo u život ne videći joj lica, da nas predaju u njezine ruke kao stranca i da, uhvaćeni u tu nerazrešivu tamnicu postojanja, nikada iz nje ne pobjegnemo, bez obzira kakve nas ruke grlile, kakva nas usta ljubila, kakvo nas srce grijalo. "
" Ode nam jedan prijatelj divni, odlete jedan voljeni glas, ali on nije umro,on živi; vera i spomen potiču nas."
"Priroda se nikad ne ponavlja. Svi su se bogovi izgubili na putu."

"Pogledaj dom svoj, anđele" priča je o neobičnoj i rastrzanoj porodici Gant, predvođenoj ocem kamenorescem koji još kao dete biva opsednut i oduševljen likom kamenog anđela koji će zauvek odrediti pravac njegovog životnog puta. Eugen se rađa kao osmo i poslednje dete svog oca sa Elizom Pentland, ženom koja svoju ulogu supruge i majke smatra dovoljno ozbiljnom koliko i svoju žeđ za trgovinom nekretninama a neretko,znatno manje ozbiljnom. Suočen sa velikim brojem braće i sestara koji svojim temperamentima i naravima oblikuju njegov život i uče ga (ne)postojanju osobnih odnosa, Eugen zauvek ostaje stranac u kući koja samo svojom simbolikom upućuje na ognjište a zapravo, stecište je svakojakih rana i urušenih snova pod teretom alkohola i bluda, svađa i nakaznosti, zlobe i pohlepe. I na kraju smrti, te toliko bliske teme porodice Gant. Duhom i životom oduzete skupine ljudi, povezanih krvlju a razdvojenih suštinskim nerazumevanjem. Otuđenošću.

"Kroz Slučaj svatko je od nas utvara drugima i svojoj vlastitoj stvarnosti; kroz Slučaj, golema osa sveta i zrnce praha; kamen što pokreće lavinu, oblutak čiji se koncentrični krugovi šire morima."
"U cvetu svenu njena lepota,
ni mladost svoju još ne prođe;
Ne spozna ljubavi ni života,
zovnu je Bog i ona pođe.
Al' šapće vera kroz lahor pusti,
nemojte za njom roniti suze.
Tu ona vašu ljubav pusti,
Ali na nebu veću uze."

Pa ipak, ne treba ovaj roman sagledati kao otužnu autobiografsku priču kroz koju pisac nastoji da izleči svoju traumatičnu i tihim bolom ovenčanu mladost. Naprotiv - ovo je priča o odrastanju, o tajnama koje svako od nas u sebi nosi, o suočavanju sa svim onim što jeste i mora biti život. Jer svi smo mi zapravo,pa i samo naše postojanje - jedan novčić sa dva lica, jedno telo sa dve strane duše. U svakome od nas postoji i raj i pakao, i suze anđela i hladnoća mermera.

"Kako izgledaju mora zorom u proleće? Hladni galebovi spavaju na vetru. Ali nebesa su ružičasta."
"Izuzetnost ne temelji život na tvrdoglavoj privrženosti njemu."

Pregršt je citata i brilijantnih misli koje ovo delo, kao riznica, čuva i štiti među svojim koricama. O tome je posvedočio i sam Wolf rekavši :" Pišem od 11 uvečer do 6 ujutru, ustajem u 14 posle podne. Radim ozbiljno, po prvi put u životu. To je nešto ludo,opijeno, divlje..."
Stoga,neka i vas valovi nabujalih reči i fascinantni opisi ponesu i uznesu do onih visina, do onih vrata koja će vas odvesti u neki bolji i savršeniji svet. Do mudrog i samo vama savršenog hrama.
Do sopstvene, blistave i ponosne - duše.

"Nikakav list ne visi za mene u šumi; ja neću podignuti nikakav kamen u planinama; ja neću naći nikakvih vrata ni u jednom gradu. Ali u gradu sebe samoga, na kontinentu svoje duše, ja ću naći onaj zaboravljeni jezik, izgubljeni svet, neka vrata na koja mogu ući, i glazbu koja je čudna kao bilo koja što je ikad zazvučala..."