28. новембар 2020.

" Urugvajka " Pedro Mairal

 ...

Sećam se kada sam prvi put čula za Urugvajku. Privukla me je instant, tajanstvena i apstraktna naslovnica sa prikazom ženske siluete zagledane u Mesec, možda baš u onaj iznad Rio La Plata, reke novca. Nigde upisane a podrazumevane granice koju u jednom danu prelaze i siromasi i bogataši, iste osobe zatečene u različito vreme na istom mestu, prelazeći granicu iz Argentine u Urugvaj i iz Urguvaja u Argentinu bogatiji za neko iskustvo više i pregršt novčanica sakrivenih u pojasu oko struka.
Tu negde na toj međi, počela je i priča o Lukasu Perejri.
...

" Ovde ti je kao u Bermudskom trouglu, totalna divljina. Ovo je zaleđe reke La Plata, druga strana, naličje, ima da te smoždi i uništi. Ako ne umeš s tim da se nosiš, gotov si. U Urugvaju moraš dobro da se pripaziš, naročito ako dolaziš sa idejom da je ova zemlja neka argentinska provincija, gde nema korupcije i peronizma, gde može slobodno da se duva na ulici, mala zemlja gde su svi fini i ljubazni i slične gluposti. Ako se ne budeš pazio, Urugvaj će te satrti. "

Čitajući prve desetine stranica, sticala sam utisak da prisustvujem snimanju jednog filma. Priča je bila uobičajeno životna: mladi bračni par sa malim detetom ulazi u krizu identiteta usled pritiska stvarnosti, roditeljstva, egzistencijalne odgovornosti i sve više usahle pa potom iščezle romentike, bledog sećanja na sve ono što su bili a više nisu. Pod očekivanjima odraslog doba, poput ljuske jajeta pucalo je jedno moderno partnerstvo, naviklo da probleme rešava strastvenim noćima ili konfliktima punim žara koji bi naglasili sve ono što je škripalo a bivalo zataškivano opet iznova, strastvenim izlivima romantične ljubavi. Usled takve dinamike jednog odnosa, na svet je došao Maiko, željeno dete u neželjenom braku, naglašavajući precizno poput lenjira sve nepravilnosti svojih roditelja, nekada zaljubljenih partnera koji i doslovno i metaforički, u svoj život primaju i Geru, rat misli i osećanja oličen u liku jedne lepe i mlade, uzbudljive Urigvajke.

" Teško je čitaoca ubediti u nečiji šarm time što ćete to napisati. Mogu da napišem da je neka žena lepa, da je neki muškarac zgodan, ali gde je ona iskra koja opčinjava? Da li se ona krije u oku pripovedača, u njegovoj opsesiji? Kako rečima dočarati onu specifičnu kombinaciju crta na licu koja čoveka dovodi u stanje ludila koje traje? Je l' to u njenom držanju? Njenom pogledu? Mogu samo reći da ima pravi urugvajski nos. Ne znam kako drugačije da kažem. To je ona vrsta nosa kakav imaju ljudi sa Istočne obale, otmeno isturen, blago povijen, s visokim hrbatom, naglašenim kao glas r u njenom imenu, prkosno ističe njeno slobodarsko baskijsko poreklo. Tačno onakav kakav treba da bude, ni za milimetar više ni za milimetar manje, taj luk njenog nosa zapravo krije matematičku tajnu njene lepote. A njene zelene oči i njene sočne usne što te mame da ih ljubiš? Da, definitivno su seksi, ali bez tog orlovskog nosa Gera ne bi bila to što jeste. "

Ono na šta kao čitalac često želim da zažmurim jesu pornografski momenti sirove seksualnosti praćeni verbalizovanjem vulgarnih reči, verovatno u cilju postizanja nekog realističnog osećaja kojem po mom skromnom mišljenju, pribegavaju samo autori nedovoljno vešti da sa ono malo vokabulara koji poseduju opišu životne stvarnosti bez potrebe za kricima željnim pažnje. Na taj način, čitaoci postaju nerado uvučeni u svet voajerizma, u svet bestidnih posmatrača koji su prinuđeni da mimo bilo kakvog zaklona svedoče intimnosti koju nisu tražili a bez koje bi takođe, priču doživeli na sebi svojstven i atraktivan način koliko god samo to ljudska mašta može da isplete. Stoga, i Pedro Mairal me je razočarao svojim posezanjem za primitivnim, prljavim, književno gnusnim trikovima za povećanjem tiraža i daljim odjekom svoje Urugvajke dok me je sa druge strane, oduševio jednim običnim, jednostavnim i lepim osećajem i smislom za detalje zbog kojih sam, nemalo puta, i sama hodala ulicama Montevidea, duž 18.bulevara, do Encovog i Klarinog stana ili tatoo studija onog Gerinog druga. A vetar sa palube broda dok je prelazio Rio Grande tog utorka, osvežio me je po licu vraćajući mi uspomene na sve moje utorke koji su po mnogo čemu ostali na margini nekih stranica, večito zabeleženi i nikada ne zaboravljeni, dani kada sam ujutru bila siromah a s večeri bogataš novih uspomena,iskustva i sećanja.
I dobrih i loših, jer sve to reka života odnese.

" Imao sam utisak da je to bilo neko sasvim drugačije vreme tamo na drugoj obali reke La Plata, vreme koje ne čini hronološki sled događaja, već njihov totalitet. Urugvaj je mesto gde u koegzistenciji postoji sve vreme sveta. "

" Montevideo je grad sa dvostrukim likom, isti a opet različit, nepostojan poput odraza. Borhes zatim pominje zoru i sunce koje izranja iz mutne vode i pesmu završava stihom ' Ulice svetlošću dvorišta okupane.' Jednostavan, kratak stih, vrlo efektan posle niza dugih stihova, koji dočarava dobro poznatu i prijatnu atmosferu ulica s niskim kućama, gostoljubivog grada kakav je taj idealizovani Montevideo iz pesme."

" Na prozorskom staklu tik iznad moje glave piše 'Izlaz u slučaju opasnosti.' Ove reči jasno se ocrtavaju naspram neba u pozadini. Pomislio sam da je to nekakva metafora. Možda je to put kojim se može pobeći od svega u nebesko ništavilo. "

Da li bih i vama preporučila Urugvajku? Da, bih. Na sto trideset i osam strana sažet je jedan utorak, po uzoru na krilaticu jednog našeg poznatog autora - godina prođe, dan nikad. A za Lukasa Perejru taj utorak je presekao mnogo više od dosadne svakodnevice bračnog života; taj utorak je prevrnuo njegove krizne godine, ono malo lažnog samopouzdanja i neuspeli seksualni odnos sa devojkom upola mlađom od njega, opsesijom njegovog nezrelog žala za mladošću. Svi smo mi imali taj jedan dan u životu kada se naizgled sve promenilo a mi postali neki drugi, tuđi ljudi. Opljačkanog poverenja, zapuštenog srca, iznemogle nade u neke bolje dane. I protreseni kroz grubo sito života, sačuvali smo ono najbolje a odbacili sve ljuske nekadašnjeg samoživog Ja, onog deteta u nama odraslima koje je još uvek odbijalo da se preda željno avanture, neozbiljnosti, neodgovornosti, čiste igre.
Ostao je Maiko, nestala Gera.
I zadržale se reči da ispričaju jednu priču o Urugvajci, paraboli odrastanja i sazrevanja pod pritiscima stvarnog, realnog života.