11. јун 2010.

"Zapisi iz podzemlja" F.M.Dostojevski

“Zapisi iz podzemlja” jedan je od prvih romana koje je Dostojevski napisao nakon devetogodišnjeg izgnanstva i predstavlja odu antropološkom pesimizmu, vrhunac piščeve vešte analize kompleksnosti unutrašnjih konflikata i ljudske psihe.
“Zapisi” su koncipirani u vidu esejističkih dijaloga autora sa neimenovanim sabesednicima, kao i u vidu anegdota iz piščevog života koje za cilj imaju da pojačaju vizuelnu i zagušljivu sliku podzemlja. Tipičan junak Dostojevskog sa sobom nosi dobro znane osobine promašenosti i težnje za napoleonističkom slikom u očima drugih, jer je po sopstvenom poimanju odveć “knjiški i obrazovan”, daleko iznad svojih neprijatelja i svestan svoje umne nadmoći. Uprkos tome, ophrvan neuspehom i kukavičlukom, on podleže preziru onih koje i sam prezire i u gorkoj čaši poniženja pronalazi slast i užitak u osećanju bezvrednosti i ništavila. To beskrajno samoljublje ga poput otrova nagriza zbog toga što je lažno i izveštačeno, maska pred samim sobom kako bi podneo realnu sliku stvarnosti u kojoj je poražen i nesrećan, duboko zaglibljen u blato sopstvenog podzemlja bez snage da nešto promeni. Hranjen mržnjom i dojen prezirom, uništava sve čega se dotakne, osuđujući najviše sebe na taj način. Čak i u trenucima kada ga dotakne promisao i postane svestan da ljubav zarobljava aktom potčinjavanja i tutorstva, prevagne u njemu zov pokvarene i zle naravi koja ga nagoni da ponovo posegne za nasiljem, bilo verbalnim ili fizičkim, kao sredstvom svog socijalnog opštenja. Za razliku od svojih drugih junaka, Dostojevski prema autoru “Zapisa” ne oseća naklonost. Naprotiv, smatrajući da je imao i suviše šansi da promeni svoju stvarnost i zasluži sreću, ne nudi mu spasenje i svetlu nadu za bolje sutra. Ovaj junak je svoje šanse prokockao, nemilosrdno se igrajući se osećanjima drugih i nedužnih, onih koje besprekidno povređuje. Liza je najveća žrtva njegove ogorčenosti i mržnje. Dala mu je sve, svoje telo, dušu i nedužno srce a on je to jednim potezom zgazio i skrhao. Odabrao ju je kao predmet na kome će izlečiti svoje frustracije i povređeni ego; želeo je da joj naplati za sva poniženja koja su mu drugi u životu naneli i za sve trenutke slabosti koje mu je svojom čistom dušom izazvala. Bila je žrtva na oltaru njegovih padova i iskupljenje pred sopstvenom sujetom. Liza je bila fizički rob, dok je on bio i zatočenik i tamničar sopstvene tamnice, dželat i vinovnik sopstvene sudbine. Sam je sebe osudio na život bez ljubavi, ogrezan u nemoralu i “kvazi” svetu u kome je on bio jedini junak i trijumfador, nosilac trofeja i ordena taštine. Možda ga je baš ta mašta i “žica” koja ga je terala da sve preuveličava i osudila na život izvan života, pokidanih socijalnih veza, u sopstvenoj mreži osame i introvertnosti. Apolon je još jedna u nizu žrtvi i pokazatelj stava društva prema njemu kao osobenjaku i egoisti. Ignor, ravnodušnost i nadmenost, glavna su obeležja socijalnog ponašanja usmerenog prema piscu “Zapisa”. I mada je kroz život navikao da udari u taj zid, najviše od svega ga vređa superiornost u očima drugih s obzirom da veruje da jedini ima prava da bude “iznad”. Želi da veruje da su drugi ”bube” , nedostojni njegove pažnje i osobenosti, glupi, površni i isprazni. Uprkos tome, u tim istim ljudima, on traži potvrdu sebe i znak da i sam nije ”buba” već duhovno nadmoćan, umno jači.
Duboko potresen svojim fizičkim kompleksima, traži satisfakciju u višim sferama uma koje je strpljivo gradio, školujući se i napredujući dok nije dospeo u visoku službu. Ali tamo ga čeka ista prepreka koju je naizgled ranije zaobišao- prezir i nerazumevanje kao odgovor na njegovo nipodaštavanje drugih.
Sve dok je podzemlja, biće i pisaca “Zapisa” svuda oko nas. Zagledajte se dobro u ljude oko sebe i videćete da u svima od njih leži deo mozaika tako kompleksne duše poput našeg autora. A možda je ima i u nama samima jer svi nosimo zapise u sebi.
A zasigurno – i podzemlje.

3 коментара:

  1. Pozdrav.

    Ono sto je mene najvise fasciniralo u romanu, a ovde nije spomenuto, je sledece: zasto bi covek uvek tezio dobrome kada taj pravi, jedini put ugrozava njegovu slobodu? U njemu se javlja potreba da uradi nesto sto nece biti progresivno i dobro, vec naprotiv, samo u cilju dokazivanja svoje slobode izbora...

    ОдговориИзбриши
  2. Drago mi je sto ste to primetili, verujem da je lepota knjizevne analize bas u tome sto svaki citalac moze pronaci i prepoznati nesto novo sto jos nije receno. Hvala Vam sto ste ovo zapazanje podelili sa nama!

    ОдговориИзбриши
  3. Pozdrav
    Delo sam doživela veoma komično i vrlo zabavno, da sam se nakon pročitane analize dela zapitala da li je samonom sve u redu, budući da je Dostojevski vrhunski psihoanalitičar.Oduševljeno sam čitala delo, fasciniralo me je to da čitajući delo, razmišlaljući, svoje misli pročitam, nap. " sigurno islite da sam ja jedan yabavan, veseo čovek " ili " sigurno vam nije jasno o čemu pričam, naglasio sam da zapamtite, da ću se navratiti da pojasnim"i slično.
    Jedino objašnjenje mog doživljaja dela sa komičnim crtama, krajnja ravnodušnost prema junaku, bez imalo naklonosti prema junaku, jeste da sam ulogu Lize proživela, tri godine pre čišanja dela, prepoznavanje ličnosti junaka.
    Ovakav tip ličnosti poguban je u svakom smislu, intimnom, porodičnom, prijateljskom i poslovnom okuženju, sa crtama veštog manipulatora u lakšem slučaju i psihopate u težem slučaju.

    ОдговориИзбриши