28. децембар 2013.

"Hiljadu čudesnih sunaca" Haled Hoseini

 . . . Sa razlogom jedan od najomiljenijih pisaca današnjice, Haled Hoseini očarava umećem da izjednači realnost i fikciju. Stvarne likove i izmišljena mesta, nepostojeće ljude i poznata geografska i istorijska odredišta u koja ih smešta. Dugo sam čekala na ovu knjigu i čini se - stigla je u pravi čas. Da zatvori i ovenča ovu 2013-tu kao godinu u kojoj sam požnjela mnoge dugo očekivane i zaslužene uspehe.
Vrlo ciljano nisam želela da vam ponudim sinopis ovog dela jer to možete pronaći bilo gde, pa i na samoj korici knjige. Radnja je samo okvir za suštinu, ram koji uokviruje njenu srž.
Stoga krenimo zajedno stopama Haleda Hoseinija.

...
" Ne mogu se izbrojati meseci što mu blistaju na krovovima,
  Ni hiljadu čudesnih sunaca što se kriju iza njegovih zidova. "
                                              (pesma Saib-e-Tabriza, 17.vek)

Avganistan, kolevka persijske civilizacije i duhovne raskoši. Nekada umetnički plodno tle na mapi drevnog Puta svile danas je, decenijama pa i stolećima kasnije, puko ognjište ratova i nepregledno groblje jedne zemlje izbrisane iz kolektivne svesti sveta. Od Avganistana danas nije preostalo ništa sem sumornih vesti, granata i pokušaja mirovnih snaga da koliko-toliko sačuvaju postojanje onih, oskudno preostalih, ljudskih života. I pod težinom te teške sudbine, o onom unutrašnjem, porodičnom, skrivenom životu njegovih građana ili ne znamo ništa ili samo mislimo da znamo iako smo svedoci tek male ivice surovosti koja se da nazreti pod velom burki i strogošću Kurana. Sve do ove knjige. Sve do uvida, ličnog i potresnog, Haleda Hoseinija.

" I to je, moji mladi prijatelji, priča o našoj zemlji: jedan napadač za drugim... Makedonci. Sasanidi. Arapi. Mongoli. Sada Sovjeti. Ali mi smo kao ti zidovi tamo. Izubijani i nimalo lepi za oko, ali i dalje stojimo."
" Setila se kako je Nana jednom rekla da je svaka pahulja uzdah jedne ranjene žene negde u svetu. Da svi uzdasi lete u nebo, skupljaju se u oblacima, a onda se lome u sićušne deliće koji tiho padaju dole na ljude. Da podsete kako žene poput nas pate, kazala je tad. Kako nemo trpimo sve što nas zadesi."

Dirljivo i tragično svedočanstvo o životu u Avganistanu, isprepletane porodične drame triju porodica koje razdvajaju status i moć novca ali spajaju iste muke i nakazna lica nasilja, Hoseini je pretočio u potresnu ispovest "Hiljadu čudesnih sunaca". U vidu tetralogije, ova priča zadire u samo središte ženske patnje i gubitka, u sramotu i poniženje, u sirovu i zadrtu snagu šerijata. U priču Marijam i Lejle, dve žene koje život spaja vezujući ih za istog čoveka, ogrezlog islamistu i nasilnika Rašida, i koje na tom putu bola i borbe za preživljavanjem nalaze utehu jedna u drugoj deleći svoju patnju kao saborci na istom, minskom polju modernog ropstva. Pod burkama, bez prava glasa, potlačene i kažnjavane bez prava na humanost, na ravnopravnost. Na ljudskost.

"Šta je to toliko čarobno kod prvog snega? Prilika da vidimo nešto još neokaljano, još neoskrnavljeno? Da uživamo u draži trenutka kada stiže novo godišnje doba, u divnom početku, pre nego što postane izgaženo i pokvareno?"
"Ljubav je opasna greška, a njen saučesnik nada varljiva je iluzija."
"Svi žele Džeka", rekla je Lejla Marijam. "Eto u čemu je stvar. Svi žele Džeka koji će doći da ih spase iz ovog užasa. Ali Džeka nema. Džek se ne vraća. Džek je mrtav."

Nikada prisnije i nikada bliže nećemo biti u prilici da spoznamo i osetimo Avganistan, da saosećamo sa njegovim ženama koje su heroine nacije ali i sveta jer svoju muku žive tiho i nečujno. Svoje trpljenje ne odaju već ga nose kao krst, na uveloj koži i ožiljcima svih prethodnih batina. Stoga kao najpotresniji citat iz ove predivne knjige navodim baš njenu posvetu - Ova knjiga posvećena je Harisu i Fari, koji su oboje nur moga oka, kao i ženama Avganistana. Hvala Haledu Hoseiniju, hvala mu na spremnosti da svetu izloži ogromnu strahotu života islamskih žena i na taj način bar malo doprinese u borbi za njihovo oslobođenje.
U težnji da se pojavi nur koja bi obasjala i njihove živote.

"... Društvo ne može da uspe ako su mu žene neobrazovane. Nema šanse."

Kao veliki pacifista i humanista i kao američki izaslanik UNHCR-a, agencije za izbeglice Ujedinjenih nacija, Hoseini je imao priliku da se na licu mesta, na izvorištu sveopšteg užasa rata i nasilja, upozna sa njegovom okrutnom i stravičnom stranom i suštinski sagleda sudbinu svoje zemlje koja ga zatiče u dubokoj potresenosti i otrežnjenju. Ali ga istovremeno i motiviše da priloži svoj zalog budućnosti kroz priču o Marijam i Lejli, jednoj duši u dva tela i na neki način, univerzalnoj ličnosti svake žene Avganistana.
Ovo je knjiga koja će vas činiti konstantno začuđenim ali i potpuno ranjivim za sve tegobe koje nosi. Zapitajmo se samo koliko se još ovakvih identičnih sudbina trenutno odigrava u svim muslimanskim zemljama u kojima vlada muški princip i zakon. Čini se da ne možemo pomoći a zapravo, svako ko želi pronađe i način baš poput Hoseinija koji nas u pogovoru na kraju svog dela, poziva da se informišemo o organizacijama u kojima svojim znanjem i radom možemo biti od koristi (www.unrefugees.com ). Jer nijedna žena na svetu nije zaslužila da ispašta zato što je rođena kao arami, da bude tučena ,silovana, šibana ili ubijena jer je branila vlastiti ili tuđi život. Nijedna žena nije zaslužila da je tretiraju nehumano, da je gaze, šutiraju, da njeno telo seku popot mesa izlažući je nesnosnim bolovima koji mogu odneti i dušu.
Svaka žena zaslužuje da bude Aziza. Voljena.
I da doživi vredan i dostojan a ne potresno smislen kraj za slučajno začet život.

"Kada su se vratili u Kabul, Lejlu je mučilo što ne zna gde su talibani sahranili Marijam. Želela je da poseti Marijamin grob, da posedi malo s njom, ostavi neki cvet. Ali Lejli je sada jasno da to nije važno. Marijam nikada nije daleko... Marijam je u Lejlinom srcu, gde sija blistavim zracima hiljadu sunaca."