26. децембар 2011.

"Tajni zapis" Sebastijan Bari

... Slobodno ću reći da je ova knjiga dragoceni pokazatelj da svet još uvek može iznedriti umom sadržajne i raskošne, darovite stvaraoce poput Sebastijana Barija, dvostrukog nesuđenog laureata Bukerove nagrade i budućnosti obećanog, talentovanog i nadahnjujućeg autora mnogih, sigurna sam, blistavih književnih dela za nove generacije koje dolaze.
Njegov stil pisanja, za skalu bogatiji i puniji od mnogih danas popularizovanih i širom sveta marketinški prodanih pisaca, osvaja emotivno prožetim prizvukom istine, tuge,misterije i savršenog vođenja radnje do krajnjeg rasplitanja kompleksne i složene, višeslojne teksture ovog dela.
...

"Jednom sam živela među ljudima i shvatila da su uglavnom okrutni i hladni,ali ipak znam za dvoje ili troje koji su nalik anđelima. Pretpostavljam da važnost svojih dana merimo prema toj šačici anđela koje spazimo među nama.."

"Tajni zapis" uzbudljiva je, prelepa i potresna trodelna drama Rozen Klir, žene čija istorija biva mnogostruko viđena i tumačena; blagošću i naklonošću dr Grina, surovom moralnom pedantnošću oca Gonta i njenim vlastitim, izmučenim i nežnim, umornim i ostarelim umom.
Paralelno vodeći priču pretočenu sa usana njenih savremenika i pročitanu sa stranica njene, rukom ispisane ispovesti, Bari nam do samog kraja ostavlja mogućnost da istina može biti bilo koja od tri ponuđene verzije priče. Na taj način, ni jedan od likova ne biva u startu osuđen ili označen kao nesrećni krvnik ove teške, lične,irske drame. Povesti koja prevazilazi fizičke granice onemoćalog i svenulog tela Rozen Meknalti i proteže se na svaki pedalj bolne i tegobne ratne prošlosti grada Slajga. Grada koji je, izvanredno lepoj ali ubogoj Rozen, otvorio i vrata Plaze i ponor pakla.

"Njegove reči su me pritisle, kao težak kamen suvi cvet."
"Nešto tanano, nežno i krhko, moglo bi se slomiti u njoj,što naši nespretni prsti ne bi mogli da poprave. Jezgro njene istrajnosti."

Autor u ovom delu vešto i maestralno gradi lik oca Gonta, reklo bi se dželata nad sudbinom Rozen Klir a zapravo, samo verskog fanatika i ideologa jednog vremena i jednog doba koje nije praštalo ljudske slabosti a koje je bilo obeleženo uzdizanjem crkve i njenih velikodostojnika na pijedestal svemogućih i sveznajućih, jedinih vlasnika pravde. I to ne bilo kojih već onih pod okriljem katoličke svesti. Prezbiterijanska naklonjenost bila je otrgnuće od sveta ispravnih, prihvaćenih i opravdanih.
Omča oko životne stvarnosti.

"Moram da kažem da sam zavoleo život i uživao u poseti, kako kažu, ali kad izvuku tvoj broj, moraš da ideš."
"Ako dođemo pred vrata raja a da nismo dokazali svoju ljubav, sveti Petar nas ne može pustiti unutra."

O ugledu i nedostižnosti katoličke vere u Irskoj dvadesetih godina prošlog veka, svedoči i jedna od najporaznijih i najsumornije obojenih epizoda iz života Klirovih u Slajgu. Pepeo koji će otac Gont bez premišljanja istresti na dlan siromašnog i čestitog Džoa Klira, ocrtava njegov karakter dajući mu obrise nadmenog i nedodirljivog. okrutnog bića čija priroda biva potvrđena odbacivanjem, osudom i okretanjem leđa Rozen u trenucima kada je jedino njegova reč ili pak ćutnja, mogla sprečiti tragičan sled događaja koji će njen život zauvek obeležiti nasiljem, prezrenošću i izopštenošću. Ignorom društva kao celine.

"Ali kako vreme protiče i ja, kao i drugi, postajem sve iznošeniji, tu i tamo pronalazim zakrpe i rascepe u tkanju sopstvenog bića.."
"Čovek koji uspe da sačuva vedrinu i kad se nesreće sruče na njega, kao što biva s mnogima koji nemaju ničiju naklonost i podršku, zaista je pravi junak."
"Čini mi se da postoji nešto važnije od procenjivanja i donošenja mišljenja o nekome. Mislim da se to zove samilost."

Pa ipak, život koliko uzima, toliko i daje.Nova i neočekivana ljubav donosi joj najlepši i najdragoceniji poklon.Dete Eneje Meknaltija, jedinog koji je nije osudio jer je i sam bio osuđen.Behu to dva bića zaogrnuta nesrećom i usamljenošću, ophrvana sopstvenim,zlokobnim senkama realnosti. Ali plima i oseka zaliva Slajga odnele su u oluji, tajanstveno i mučno,njeno tek rođeno dete. Zauvek izgubljeno i u spisima nepostojeće.Osim u arhivi kuće Nazareta, izvoru sa koga počinje,iako pozno, u jesen, jedna nova, oplemenjujuća i nadajuća budućnost dvoje ljudi.Majke i sina,Rozen i Vilijama. Razdvojenih i otuđenih a igrom života - bliskih.Umom,svešću i onim najbitnijim,emocijama. Pokretačem jednog lepšeg vremena i istinskim pokazateljem da mudrost Svevišnjeg prevazilazi stroge i nametnute norme njegovih zemaljskih slugu.
Mirabile dictu.

".. Na kraju dana shvatamo da je dar života nešto zaista veliko. Nešto veće od starih planina oko Slajga, nešto teško ali začudo i blistavo, nešto što čini da čekić i perje padaju istovremeno. Nagon koji tera staru usedelicu da se stara o bašti, o pokojom ružom i narcisom koji se bori da preživi, isti je onaj koji nam daje nagoveštaj o raju koji će doći.
Od mene je sada ostala samo priča o lepoti."

30. новембар 2011.

"Razbesneli anđeo" Lajoš Zilahi

"U sparno letnje veče,tegobno,stravično
 lupi na nebu u bubanj razbesneli anđeo..."

"Razbesneli anđeo" nastavak je šestodelnog romana "Ararat" o čuvenoj i imućnoj porodici Dukaj i sudbini njenih članova u godinama koje su potresale zarobljeništvo, izbeglištvo, bombardovanja i opsade Budimpešte tokom Drugog svetskog rata. Stoga,snažnija i u neku ruku dublja ,ova knjiga delimično je i lična povest prepisana sa stranica Zijinog dnevnika i istrgnuta iz redova pisama kojima su Osti,Zija i Mihalj pokušavali da nadomeste fizičku razdvojenost i očuvaju svoje plemičko,porodično ognjište u središtu Ararata,tog poprišta zbivanja i ćudi.

"Po svoj prilici, svaki čovek ima neku svoju pećinu, ma i u mašti, u koju može da se povuče od civilizacije, porodičnog života i drugih neprijatnosti bitisanja."
"Život je neuporedivo jači od svake vizije smrti."

Žive i potresne slike rata, razaranja i žrtava deluju kao da su lično viđene i doživljene autorovim očima. To je ono što ovo Zilahijevo delo čini tako pitkim i ljudima sa ovih podneblja bliskim; to osećanje već doživljenog i proživljenog straha, neizvesnosti, teskobe i beznađa koje živi u svima nama,nekad i sakriveno, a kao podsetnik na širom sveta iste, slike tužnih i beskrajnih kolona izbeglica koje kidaju svoje veze sa precima i gase svoja ognjišta u očajnoj ali snažnoj želji za životom. Begom od stvarnosti.

"Dan i noć je reka izbeglica strujala ka zapadu. Glačala, daske za glačanje rublja, lampe, konci,i tiganji, ogledala u pozlaćenom ramu i prljavi kavezi sa živinom behu u visokim kamarama natovareni na kolima - između toga: deca uvijena u posteljne pokrivače i vunene marame, stari i bolesni; na jednim od tarnica klatilo se ćopavo tele, čije su duge uši izvirivale iza trpezarijskog kredenca. Izbeglice,koje je savladao umor, držale su se jednom rukom za kola. Prevalili su put od hiljadu kilometara, a još hiljadu kilometara puta se pružalo pred njima. Deset hiljada, dvadeset hiljada ovakvih tarnica, a nigde se nije čuo zvuk ljudskog glasa - samo škipa točkova i tu i tamo jadno mukanje poneke krave, njiskanje konja, blejanje koza i krečanje pataka. Ovakve seobe naroda preduzima samo masa sirotinje - bogat svet svoj imetak nosi u čekovnoj knjižici."

Ovom realističkom i pesimističkom prikazu stvarnosti, do kontrasta je suprotstavljena lirična, opijajuća i svevremenska priča o ljubavi,o snazi, veri i istrajnosti oličenoj u sudbinskim susretima Marije Daride i Maksima Narokova. Ta fatalna i uznemirijuća privlačnost, izbezumljenost gubitka, potrage i ponovnog susreta dveju srodnih duša, bajkovito dočarava lepotu i punoću života koji pulsira i opstaje uprkos zemlji natopljenoj krvlju i vazduha zagušenog mirisom bombi.
Ljubav je ta koja sve prevazilazi.

"Obično sanjamo o onome što smo izgubili."
"Povratiti nešto što smo smatrali nepovratno izgubljenim, uvek pruža veću slast od samog osvajanja."
"Strasna ljubav je kao uveličavajuće staklo, koje prikazuje vrednosti u nama za koje nismo ni slutili da ih imamo. Razbije li se uveličavajuće staklo, oplakaćemo gubitak optičke iluzije o sebi."

Političku umešanost i simpatisanje demokratije,pisac naglašava opširno opisujući političku scenu i njene prevrate u Budimpešti nakon dolaska Crvene Armije. Takođe,čuveni Zvezdoznanci i Mihalj Urši na njihovom čelu, povod su da autor progovori o svojim političkim ubeđenjima i plasira poruke o budućnosti zemlje posmatrane kroz prizmu brojnih partija čiji su interesi bili daleko iznad sudbine običnog i siromašnog naroda

"Pobeđena ideja uvek biva osuđena da doživi histeričnu odmazdu."

Ta ista politika moćnika, surova i stravična, odnosi živote ne birajući i pritom gazeći ono malo dostojanstva, ljubavi i dobrog koje je bilo možda jedina svetla tačka budućnosti stare Mađarske.
Gašenje loze i ubistvo ljubavi, izdaja i prevara, razočaranje i utihnulost....boje poslednje redove ovog dela i zatvaraju stranice istorije Dukajevih.
 

11. новембар 2011.

"Ruke pune sunca" grupa autora

"I uprkos svemu, još sam ista!
  uspravna i slobodna,
  besmrtna kći velikom bunom
  osveštana.
  Majko - Afriko!


"Ruke pune sunca" pionirski je poduhvat grupe mladih prevodilaca iz Udruženja prijatelja luzofonije (Ana Pavlović, Danijela Prica, Maja Mavrak, Verica Filipović, Marina Živaljević, Bojana Adamović, Jelena Čkonjević, Anja Ćalić, Ana Lukić, Vesna Stamenković, Kristina Kržanović,Milica Đurić, Ana Đorđević, Mladen Ćirić, Milica Ivanić, Jelena Katušić, Jelena Janić,Jelena Ristović, Marija Panajotović i Zorica Nikolić), pokrenut sa entuzijazmom, verom i ciljem da se savremena poezija luzofone Afrike približi i na pravi način predstavi široj čitalačkoj publici.

"Crna Majka ima glas vetra,
  glas tišine koja udara
  u listove indijskog oraha...
  Ima glas noći, dok se spušta,
  nečujno, niz put..."
           

Uz svesrdnu pomoć gospodina Fransiška Nazareta (profesora portugalskog jezika i kulture Univerziteta u Sofiji) koji je, za potrebe ove knjige, napisao dirljivu uvodnu reč tumačeći i postavljajući pitanja koja se tiču rekonstrukcije ideje o granici kroz poeziju luzofone Afrike, mlade nade,stručnjaci i diplomirani filolozi naše zemlje okupljeni oko ideje da svoje umeće primene u cilju prezentovanja poezije luzofone Afrike, preveli su i predstavili nam 19 savremenih pesnika zemalja: Angole (Alda Lara, Arlindo Barbejtoš, Fransiško Fernando Kosta Andrade, Manuel Rui, Ondjaki, Rui Duarte de Karvaljo), Gvineje Bisao (Elder Proensa), Mozambika (Mija Kouto, Noemija de Souza, Orlando Mendeš, Rui Knopfli, Sebaštijao Alba, Viržilio Lemoš), Sao Tome i Principe (Alda di Ešpirito Santo, Frasiško Žoze Tenrejro, Manuela Margarido) i Zelenortskih ostrva (Armenio Viejra, Korsino Forteš i Onezimo Silvejra).

"Kada tvoj pogled
 utone
 u nežnosti moga osmeha
 i reči zaklonjene ružama
 iščeznu
 u razdvajanju naših jezika
 otkrivam na Himalajima tvoga tela
 neizreciv suton moskovske zime.

 Tada
 iza rešetaka tog zarobljenog osećaja dobujući
 pevam setu ove nade
 da ću te u vrtovima uzbečkim zagrliti.

 Utiskujući na tvojim zubima
 tužni jesenji pozdrav
 u hladnim jutrima od voća i sunca
 dajem ti muževnu nežnost mog poljupca
 i neodložno proleće čovečanstva! "


Ova prelepa zbirka pesama, priča je o želji i čežnji jednog obespravljenog naroda za suncem koje će ih obasjati tog prvog jutra nezavisne i slobodne zemlje.. San o ravnopravnosti,o revoluciji koja bi pokrenula i okrenula njihovu stvarnost u pravom smeru, najjasnije je iskazan rečima Onezima Silvejre:

"Deca će biti deca!
 Crna i plava i bela
 biće latice istog cveta..."

I jesu. Deca Afrike,Azije,Evrope - deca su sveta.
Najveći ukras našeg čovečanstva.

25. октобар 2011.

"Fuga africana" Južnoafrička kratka priča


... Ova knjiga označava moj prvi susret sa delima afričkih autora koji, iako impresivnih biografija i pre svega -impresivne mašte, možda zbog teritorijalne udaljenosti ili neshvaćenosti misli, nisu popularni niti toliko poznati i čitani kod nas. Stoga ću vam, sa velikom radošću, otkriti delić književnog blaga Crnog kontinenta.


...

"Život je takav da posle kiše dolazi sunce. Postoje dani kada, čini se, preci usmeravaju svaki naš pokret."
"Priroda upravlja nama na svoj način, ali čak i onda daje nešto u naknadu."

Shodno tužnoj i bolnoj Afričkoj istoriji, tematika zatvoreništva, odsustva slobode dela i misli i ugnjetavanje "obojenih" od strane belaca, oslikava većinu priča "Fuge africane" osećajem gorke i bolne stvarnosti.
Prevodilac i urednik ovog dela, Nadežda Obradović, diplomirani je filolog sa višedecenijskim iskustvom i poznavanjem afričke književne umetnosti. Stoga, putem ove knjige ona nam približava mnoge, našoj sredini manje poznate i popularne, afričke autore koji su svojim britkim umom i odvažnim perom, ispričali priče prožete političkim potresima i hrabrim borbama protiv aparthejda za novo svetlo i nov sjaj Afričke zemlje.
Jedanaest priča autora Alana Patona, Nadin Gordimer (dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1991.godine), Mbulela Mzamanea, Bloka Modisana, Egnis Sama, Doris Lesing, Besi Heda, Levisa Nkosia, Faride Karodie, Mafika Gvale i Kejsi Motsisi čine ovu zbirku uzbudljivim prikazom revolucionarne svesti koja je na putu ka slobodi misli i govora i oslobađanju naroda stega ropstva i zatočeništva, naše autore iznela na metu progona, zabrana i bespoštedne i teške borbe zbog koje su mnogi od njih bili prinuđeni da napuste svoju zemlju i pobegnu sa afričkog tla..

"Postoji iluzija slobode u vazduhu."
"Zrnce nade koje danas gajim, leži kao mrtvorođenče na stenama."
"Ulje razuma treba uvek sipati na nemirne vode."

Ipak, dolaskom Nelsona Mendele na vlast, nerevanšistička borba za koju se zalagao želeći da okupi i ujedini, tada razjedinjene Južnoafrikance, konačno je donela dugo očekivanu pobedu i pravdu uvodeći Crni kontinet u jedno novo i kvalitetnije doba, a Nelson Mendela zasluženo postaje najvoljeniji i najpoznatiji demokratski predsednik Južne Afrike i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1993.godine.

"Um mi je lepršao kao meka,slepa ptica koja je tupo udarala o tumačenje svog čina."
"Svi mi znamo šta su novine -kante za đubre glasina i skandala, koje imaju neutoljivu ljubav prema tragediji i onome što je malo neukusno."
"Mnogi pak veruju da uspeh- bogatstvo,moć i prestiž -povlače eroziju duha."

 ...


"Fuga africana", oda je hrabrosti i smelosti i potresna priča o snazi jedne zemlje da sačuva i izbori svoje pravo.
Pravo na dostojanstvo i ravnopravan život.

17. октобар 2011.

"Emocionalna inteligencija" Danijel Goleman


... Bez ikakve želje da u negativnom smislu utičem na sud budućih čitalaca o ovoj knjizi, moja očekivanja su bila znatno viša od onoga što mi je "Emocionalna inteligencija" ponudila. Svakako je impresivna po količini informacija koje nudi o povezanosti medicine i psihologije i neurološkim vezama koje koordiniraju ne samo naše motorne već i naše umne "radnje", ali akcenat je prečesto stavljen na rezultate brojnih statističkih analiza ili radova naučnika uglednih Univerziteta pritom nam ne nudeći neku veću mogućnost da u istine u koje su prodreli, i sami zađemo. Stoga, smatram ovo delo jednim odličnim početkom u pripremi usvajanja osnovnih pojmova emocionalne inteligencije i prenošenja tih značajnih podataka deci. Jer Goleman se njima najviše i bavi, naglašavajući značaj učenja koraka ka zdravom emocionalnom ponašanju koje je najlakše savladati u detinjstvu. Sve kasnije podrazumeva ispravljanje pogrešnih obrazaca i uverenja i "preoblikovanje limbičkih veza", a to je poduhvat za ceo život. 

....
"Ova knjiga predstavlja vodič za stvaranje smisla iz besmisla."
"Čini se da su ovo vremena kada društveno tkanje para sve većom brzinom, sebičnost, nasilje i duhovno siromaštvo,krune dobrobit našeg društvenog života."

Ovako Goleman započinje svoju dugo pripremanu i očekivanu knjigu. Neki bi rekli odviše pretenciozno, no imajući u vidu bogato životno i profesionalno iskustvo, vizionarsku misiju koju je spoznao postavši pionir mlade newage psihologije, ovakav uvod može se smatrati njegovim potkovanim i zasluženim priznanjem.
Inspirisan Aristotelovom "Nikomahovom etikom" kao filozofskim proučavanjem vrline, karaktera i valjanog života i naučnim i istraživačkim radom neurologa Džozefa Ledua, a potpomognut saznanjima koje je skupljao kao novinar The New York Times-a , Goleman nam otvara kapiju emotivno zrelog i ispravnog života nudeći i objašnjavajući u pet celina, osnovne pojmove i napredne tehnike za prevazilaženje emocionalnih teškoća i sticanje, danas neophodne i korisne, emocionalne inteligencije.

"Akademska inteligencija suštinski ne priprema za nedaće, ili mogućnosti, koje nailaze sa životnim promenama. "
"Emocije obogaćuju; model uma koji ih zanemaruje ostaje osiromašen."

Učenje i savladavanje emocionalnih veština životni je poduhvat za koji nikada nismo previše mladi ili odveć stari. Kao što autor objašnjava, začeci emotivne pismenosti javljaju se u ranom detinjstvu kada, opažajući i imitirajući, preuzimamo model emocionalnog ponašanja od svojih roditelja kao uzora. Vremenom, taj isti model biva podvrgnut i izazvan uticajima socijalnih, etičkih i strogo individualnih, iskustvenih normi i opažanja i oblikuje i boji naš emocionalni svet, interpersonalne odnose i intimne veze. Stoga ulaganje u svoj emocionalni bankovni račun, postaje najisplativija i najmudrija odluka savremenog čoveka.

"Element bespomoćnosti određeni događaj čini subjektivno potresnim."

Nikada ne možemo postati previše emotivno inteligentni. Život je nepredvidiv i iznova stvara nove situacije koje naše pogrešne ili ispravne obrasce razmišljanja, stavljaju na probu. Stoga je konstantan put učenja uz očuvanu svest o sopstvenim granicama neprocenjiva karika životnog sazrevanja. 
Psihičkog, duhovnog i onog koje ih objedinjuje -emocionalnog.


29. септембар 2011.

"Crne pesme" Božidar Francuski


 ...
Odlučila sam da vam predstavim svoj utisak o ovoj knjizi u vidu 
Otvorenog pisma autoru , dakle u pitanju je nešto drugačiji koncept za koji se nadam da će vam se dopasti :)
 ...
  
"Kako crno može postojati bez belog i kako može znati da je crno ako belo ne postoji?

Na pitanje suštine koje ste toliko puta postavili i provukli kroz svoje pesme, sami ste dali odgovor – Vaša poetska proza, istina je za kojom ste tragali a i svi mi koji se smatramo samo putnicima u ovom vremenu. Čitajući Crne pesme došla sam do zaključka da suština i jeste nepostojanje, ali ne u onom negativnom kontekstu da od života treba odustati i da se treba predati ništavilu već, po mom shvatanju, ne postojati u mržnji, u zlobi, u laži, u ubijanju. Biti ili se putem snoviđenja setiti kako je to biti biće od kristalno čistog duha koje lebdi u prostoru blistajući u sopstvenoj svetlosti i uživajući u beskrajnoj radosti. Kao i Vi, naklonjena sam Budi i njegovom učenju koje smatram svojom religijom izbora a Vaša naklonjenost istočnjačkoj filozofiji posebno me je dotakla u pesmi Nepojmljivo“:


„.. I sanskrit, jedini kojim se ljudi
 mogahu
doista sporazumeti,
bi gotovo zaboravljen.
Malobrojnim znalcima se čini
da je taj sveti jezik
utonuo u najsvetiju od svih reka –
Sarasvati, onu koja ne postoji –
i tako prešao u nepojmljivo,
koje se jedino njime možda moglo bar donekle
opisivati.“

Svojom svešću o tom velikom NIŠTA, mi zapravo i zadržavamo svoj um u stvarnosti koja i jeste, kako ste nam na to vešto ukazali, obeležena ili je možda bolje da kažem, prožeta ubijanjima, zločinima i krvlju. Veliki Programer podario nam je ili nas prokleo umom nedovoljno sposobnim da prodre u ideju smisla i na taj način nas osudio i kaznio za Adamovu i Evinu praiskonsku prevaru..

“I cvet je živ,pa se čupanjem, makar i s korenom,
To živo biće nepobitno ubija!”

Bilo mi je izuzetno teško da izdvojim jednu od pesama koje skupa ostavljaju tako snažan i katarzičan utisak. Ali “Epitaf” i ”Prijatelji” čine mi se kao dva dela jedne celine obeležene razdirućom i najdubljom boli... Podsetili ste me na jednu prebolnu smrt koja me je zauvek obeležila. Bila sam ganuta stihovima..

Trajanje ne razlikuje odlazeće od ostajućih,
Pa malo ko primeti nestanak onih retkih
Posle čijeg odlaska nekim drugim bićima
Prestaju svitanja i večeri,
A život im postane suton
Bez iskrice i bez nade,
One nade koja ne postoji,
Ali daje ukus životu...”

Dok sam čitala pesmu “Glasnik”, shvatila sam još jednom da je suština razumevanja data samo Izabranima.
I da ste Vi darovani tim predivnim saznanjem.
Ja još uvek pokušavam da shvatim ko sam i zašto sam. A možda je to van granica moga razumom ograničenog uma.
I možda me Istina tek čeka kad spoznam Suštinu.
Sa one strane govora.

1. август 2011.

"Grad izbeglica" Lajoš Zilahi


Ovo je jedna od najpozitivnijih knjiga sa kojima sam se ikada susrela,sasvim i neočekivano suprotna naslovu koji asocira na krv,bol i beznađe.. Ostavlja nam prostor da priču nastavimo i oblikujemo sopstvenim mislima i zapažanjima, inspirišući i budeći samo najbolje u nama.
Oda je najlepšim i najvrednijim ljudskim osobinama.


"Život je čudesna biljka koja i na steni pušta koren i zelene grane."


"Grad izbeglica" priča je istrgnuta iz ne tako davne stvarnosti,svačije pa i naše. Objektivna i realna, slika je i prilika života koji se urezao u naše sećanje kada smo proživljavajući ratove, bili svedoci (a neki i žrtve) okrutne i nemilosrdne sudbine koja nikoga nije štedela, udarajući tamo gde je najviše bolelo. U golu borbu za život gde su čast, principi i verovanja bili podvrgnuti iskušenju nemaštine,oskudice i neizvesnosti postojanja.Politički potresi pogodili su Mađarsku cepajući njene granice i praveći još veće jazove među njenim uveliko etničko,socijalno i lingvistički podeljenim žiteljima.

"Voz je stao upravo kod Zoološkog vrta. Dalje nije mogao,jer su stanica i veliki zastakljeni stanični trem bili zakrčeni vozovima.Таko ih,osim orlova i jastrebova, niko nije dočekao. Bilo je to kao da su stigli u blizinu nekog ogromnog leša; mnogobrojni lešinari delovali su kao znamenje sudbine, simbol porušenih granica stare Mađarske i mađarskih žitelja sa ranijih teritorija."


Prinuđeni da se izbore za egzistenciju,porodica Kakaš poput mnogih drugih postaje stanovnik Grada vagona,u kom kao u okrilju ili pak kavezu,pronalazi svoj kutak krcat uspomenama i sećanjima na pređašnji život. Pa ipak, sudbina izbeglica voza samo je okvir unutar koga pisac gradi svoju bogatu i opsežnu sliku mađarskog društva, njihovih navika i sklonosti,želja i patnji.

"Više ništa nije bilo neverovatno.Poslednjih godina se toliko svega zbilo sa njima,rat,revolucija, propast države i sada ovo bekstvo iz starog života, lišeni svog učaurenog spokojstva, u njima su se uzdrmali i razum i srce i moral i mašta."


Iznad svega,pisac bogato i detaljno gradi prikaz karaktera i naravi u okviru koga sa posebnom pažnjom i predanošću otkriva lik Eržebet Kakaš za koju slobodno mogu reći da je nepravedno potisnuta heroina svetske književnosti u odnosu na poznatije i proslavljenije Anu Karenjinu ili Emu Bovari.

"Sada je prvi put osećala tako duboko svesno da nije svako Mađar ko govori mađarski."


U liku Eržebet objedinjena je i do tančina predstavljena uloga majke, žene, prijateljice, izvukavši samo najbolje što spomenute uloge mogu da pruže. Savršeno obrađeni motiv bezuslovne i bezgranične majčinske ljubavi ukršten je sa nagonskim i strastvenim osećanjima žene ka muškarcu koja prevazilaze sve prepreke i opraštaju u ime novog početka i druge šanse za ispunjenje ljubavnih snoviđenja.
Gombaiju kao predmetu te čežnje,darovani su puni i do opipa osetni opisi kako njegove spoljašnjosti (".. greška u lepoti te glave i tog lica..") tako i njegove unutrašnje,teške i mučne borbe ka sticanju materijalne sigurnosti u kojoj ne bira sredstva kako bi svoj izum predstavio svetu.Pa ipak,Zilahi ga ne vidi kao podlaca nudeći mu priliku za još jedan početak i novi,iskreniji i pravedniji odnos sa Eržebet.
.  .  .
Pitanje nacionalnog i verskog identiteta konstantno je prisutno prožimajuči svaku situaciju,svaki lik i svaki sekund njihovih teških i obeshrabrujućih stvarnosti.
"Zajednička sudbina je ovde svakoga ispunjavala prijateljstvom i bratskim osećanjima."
Ali da li je zaista tako? Smrt Juliške i Lacija,poput Romea i Julije, još jednom podseća na tegobu i nepremostivost razlika koje nastaju kao posledica predrasuda,inata, sujete i tvrdoglavosti. Smrt se ovde činila kao jedino rešenje iako je pogrešan i tragičan način za prevazilaženje prepreka koje je jaki kult porodice doneo. Taj simbol porodice uzdigao je Zilahi u ovom delu na najviši nivo. Verna i snažna odanost zajednici vremenom biva narušena,negde i naizgled prekinuta,ali u srži ostaje istina da poštovanje i ljubav kao stubovi porodičnog ognjišta nastavljaju da nose i održavaju osećaj pripadnosti i bliskosti..
Ovaj dnevnik istorije,drame i jedne intimne i lične porodične povesti uvezen u korice ratnih,izbegličkih vremena, svedočanstvo je koje nas uči o neophodnosti i značaju nade,vere i borbe zarad bolje budućnosti.
Lepota života pulsira svuda oko vas.
Preskočite prugu i krenite dalje.

1. јул 2011.

"Jezici" Ranko Bugarski

"Jezička bogatstva ovih ogromnih prostora nauka je u mnogim slučajevima tek razgrnula, ali ih još ni izdaleka nije do tančina upoznala."

Sistematizovano, visokoobrazovno štivo koje se sa lakoćom čita, uvodeći čitaoca u kompleksan svet jezika na temeljan, ozbiljan i naučno potkovan način. Predstavljam vam -"Jezike".
. . .
Ranko Bugarski jedan je od najvećih i najeminentnijih savremenih stručnjaka lingvističke nauke sa ogromnim brojem publikacija iz sfere sociolingvistike, psiholingvistike, teorije prevođenja, kontrastivne gramatike i strukture savremenog engleskog jezika. Kao retko ko pre njega, dopreo je u svom radu do same srži i problematike nastanka, održanja i razvoja jezika sveta upisujući na taj način svoje ime među velikanima svetske književne nauke.

"...književni jezik je prevashodno kulturni pojam koji naglašava vrednost."

Delo "Jezici" (1993 / 1996) objedinjuje njegov istraživački rad i prikazuje ga u vidu pet celina koje vode čitaoca od osnovnih pojmova o jeziku, preko njegovog razvoja do društvene primene i upotrebe jezika u savremenoj komunikaciji čovečanstva. Ovde posebno,dr Bugarski skreće pažnju na tendenciju da se jezik "skrati i uniformiše" razvojem svetskih modernih tehnologija poput socijalnih mreža i razvoja računarske industrije i nauke.
Šematski prikazi dati u ovom delu, imaju za cilj da ilustrativno dočaraju i objasne neke autorove napomene poput rodoslovnog stabla koje je u nauku uveo nemački lingvist August Šlajher polovinom XIX veka.
Sa strastvenom i nepresušnom radoznalošću, Bugarski istražuje, analizira i integriše stečena znanja oblikujući delo koje će služiti kao vrstan putokaz budućim generacijama put sociolingvističkih i čisto lingvističkih teorijskih saznanja.
Jer jezik je svakako, najmoćniji medijum koji posedujemo.

22. мај 2011.

"Manhattan Transfer" John Dos Passos

"Najveći je užas u tome što nam, kada nam Njujork dogusti, ne preostaje više nikakvo drugo mesto. Ovo je vrhunac sveta. Jedino što možemo činiti jest da se okrećemo i okrećemo u veveričjem kavezu."

Još jedan od pripadnika izgubljene generacije, John Dos Passos stvara slobodno, nadahnuto i inovativno. Gotovo filmskom tehnikom, svoj roman "Manhattan Transfer" gradi metodom isecanja i umetanja kadrova, poput scenarija za film o Njujorku kao gradu velikih očekivanja i uzdignuća ali i slućenih i neslućenih nesreća i posrtanja. Iako biva duboko razočaran u Ameriku i poražen propašću svojih političkih ideala, u njemu i dalje postoji osećaj pripadnosti, bliskosti i prepoznavanja Njujorka kao svog kutka koji je i ponos i neizvesnost, obećani grad i leglo poraza ali svakako glavni nosilac radnje i istinski junak ovog dela.
Pesimističku viziju o preplitanju i komešanju ljudskih sudbina i naravi pretočio je u trodelnu povest rođenu na ulicama Brodway-a koje potišteni i očajni Bud vidi samo kao pokazatelj svoje nemile sudbine; u slikama broda sa koga Lily Herf doživljava Manhattan i potom svom sinu Jimmy-ju prenosi utiske o istom; u čudnovatom ali zasluženom društvenom uzdizanju Conga... U oku posmatrača nalaze se i prave vrednosti i veličine Njujorka, grada sa hiljadu lica koje, oblikovani vlastitim iskustvom i prošlošču, njegovi stanovnici doživljavaju ili u vidu nade ili u vidu beznađa.


"I nemoj ovo zaboraviti: ako je čovek uspešan u Njujorku, onda je uistinu uspešan!"
"Ali,zar se nikad ne osećate usamljeni u velikom stranom gradu kao što je ovaj...? Sve je tako tegobno."

"Manhattan Transfer" politički je obojen roman američke književnosti dvadesetih godina prošlog veka kao otisak piščeve svesti o proživljenim ratovima i nepravednim stradanjima njegovih uzora i predvodnika a čije je nesreće doživeo kao lične i duboke. Stoga,taj osećaj bezvoljnosti i samog prepuštanja i utapanja u sopstvenu tragičnost, prikazao je slikama požara, ubistava, ništavila i propadanja.


"Vrelo nacionalnog života zatrovano je na izvoru."

Revolucionar,osobenjak,idealista - sve je to John Dos Passos.
Intelektualac burne i nezadržive snage uma.


"Nikada ne vidim zoru a da ne kažem sebi možda."

10. мај 2011.

“Zapisi iz mrtvog doma” F.M.Dostojevski


Čovek je stvorenje koje se na sve privikava i, ja mislim, to mu je najbolje što mu je određeno.

“Zapisi iz mrtvog doma” istinito su, sumorno i otrežnjujuće svedočanstvo o stradanjima i iskušenjima koje je pisac doživeo među teškim i kamenim zidinama zatvora tokom svoje robije.To tegobno i ožiljno iskustvo čeličilo je u njemu volju, snagu i spremnost da istraje i dočeka dan kada će, osvešćen sopstvenim greškama, okusiti slobodu spoljašnjeg sveta punog mogućnosti, raznolikosti i novih početaka.

"Zbogom! Sloboda,nov život,uskrs iz mrtvih! Da divnoga časa!"

No pre toga bilo je neophodno da pisac prođe svoj razvojni put i na temelju sopstvenih grehova izgradi novu, snažniju i potpuniju verziju sebe čineći na taj način i pomak u svetu koji ga okružuje. Jer jedna mala promena, poput zupčanika, u stanju je da pokrene čitavu lavinu pozitivnih obrta.

“Ali stvarnost čini sasvim drugi utisak nego znanje i čujenje.”
“Nalazim da navika može i najboljeg čoveka pretvoriti u grubu i tupu životinju.”
“Čovek ne može da živi bez rada i bez pravog normalnog života – kvari se i postaje zver.”

Dostojevskog kao pisca karakteriše sklonost ka saosećajnom pristupu svojim junacima pa stoga, u atmosferu prezira,nasilja i najgorih prestupnika,on uvodi epizode zatvorskog pozorišta nudeći na taj način čitaocima šansu da aktere priče sagledaju i iz druge,humanije perspektive – kao vredne i još uvek korisne ljude koji uprkos nedelima koje su počinili, zaslužuju barem trunke razumevanja ako ne i drugu šansu. Na taj način,pisac brani i sebe zalažući se za napredak društvene svesti na mnogo širem nivou -van granica koje nameću predrasude i socijalni tabui...

“Čovekoljublje,pažljivost i bratsko saosećanje prema bolesniku ponekad su potrebniji od lekova.”

I zatvorenici su bolesni ljudi,zatočenici sopstvene bede koja je samo naznačena fizičkim odustvom slobode a zapravo – utamničenje je duše. Kazna je za njih samo delimično iskupljenje dok najveći danak plaćaju sebi,svojim razorenim porodicama i odbačenim snovima.
Njihov mrtvi dom“,odraz je njihove duše. Uvele,slomljene,posrnule.
A ipak,u njima i dalje ima ljudskosti.I dalje dobrote.I dalje vrednosti.
Zaslužuju drugu šansu.Zarad vere u mogućnost novih početaka.

24. април 2011.

"Kandid" Volter

“Bez sumnje je novi svet onaj koji je najbolji od svih mogućih svetova.”

Baš kao pre više od dva stoleća kada je svojim pojavljivanjem na književnom nebu Francuske izazvao gnev i osudu,a potom i hajku od strane krutog i neumoljivog režima Luja XV, "Kandid" i danas očarava svojom nepredvidivom, nesagledivom i neospornom umetničkom vrednošću.

“Dovela me ljubav.Ljubav,ta utešiteljka roda ljudskog,ta hraniteljka svemira;duša svih osetljivih bića,nežna ljubav.”

Književno-filozofski roman odnosno “satira naravi”,donosi nam uzbudljiv, sarkastičan, ironičan i duhovit presek realnosti XVIII veka u kom bivaju predočene,a potom i veštom Volterovom kritičkom oštricom naglašene, sve suprotnosti i nepravde tadašnjeg društva,vlasti i vladajuće filosofije koja je uticala na formiranje i održanje tada postojećeg stanja svesti.

“Skriveni jadi još su bolniji nego bede koje se iznose na javnost.”
“Nema posledica bez uzroka.”

Ovo se posebno odnosi na Lajbnicovu teoriju pretočenu u lik učitelja Panglosa čiji stavovi o najboljem mogućem svetu ,svetu optimizma, oblikuju glavnog junaka Kandida da, baš kao što mu i samo ime govori,naivno veruje u dobrotu i vrline kao aksiom sveta u kom postoji.
Odraz brutalne realnosti najpunije je prikazan kroz misli filosofa Martina koji je u priču uveden kako bi naglasio razlike, opovrgnuo ovo idealističko verovanje Panglosa i stvorio ravnotežu koja vodi ka pravoj istini o životu: ne postoji ni čisto dobro ni čisto zlo; svet je,baš kao i svi mi, satkan od kontrasta kao svoje srži.Živeti sa svešću o postojanju i dobra i zla, jedini je ispravan način sagledavanja života.

"Mora da su ljudi pomalo iskvarili prirodu jer nisu rođeni kao vuci a postali su vuci.“

Oblikovan uticajima Servantesa, Rablea, Šekspira,Svifta i drugih,Volter je ostavio neizbrisiv trag u svetskoj književnosti otvarajući epohu volterijanstva kao vrelo prosvećenosti Francuske osamnaestog veka.Mudro oprezan i sa nepresušnom kreativnom snagom, svoj plodonosan rad stvarao je na tlu Engleske sve dok mu se, smrću Luja XV i popuštanjem apsolutističkog režima, nisu otvorila vrata za povratak u njegov rodni Pariz,na čijim obalama umire nedugo zatim,voljen i priznat...

„Budale se svemu dive kod jednog čuvenog pesnika. Ja čitam samo za sebe; volim samo ono što mogu da upotrebim.”

Prognan od strane Inkvizicije, ”Kandid” je doživljavao procvat u krugovima strastvenih vizionara, slobodnih mislilaca koji su se baš poput Voltera, zalagali za teorije protivne metafizičkim sistemima Dekarta i Spinoze.. Shvatajući da lik Kandida u sebi nosi toliku krajnost koja može izazvati i obožavanje i mrskost, Volter je bespoštedno izvrnuo ruglu sve ono što je smatrao pogrešnim i izobličenim odrazom svog vremena.

“A šta je to optimizam?”upita Kakambo.”Ah”,reče Kandid,”to je kad neko ima strast da uvek tvrdi kako je sve dobro,iako mu je rđavo.”
Kandid ili Optimizam. Ostaje na vama.

27. март 2011.

Šri Činmoj - mudrost i transcendentnost

" U svakom od nas postoji predivan cvetni vrt - vrt duše. Tu možemo uživati u mirisu svakog cveta i otkriti istinsku lepotu i bezgraničnu slobodu svog unutrašnjeg "ja". Sa svakom lekcijom koju naučimo od života, vrt naše duše raste i blista. Na kraju, mir, svetlost i miris–sreća naših pojedinačnih vrtova proširiće se na sve četiri strane sveta."

     .                   .                   .
Mnoge njegove biografije nastoje da osvetle i približe manje poznat i kraći deo njegovog života - detinjstvo. Ali s obzirom da je kao vrlo mlad stupio u kaluđerske redove, njegovo pređašnje životno iskustvo skupljano u ranim godinama duž uličica Šakpure, nije ga oblikovalo i odvuklo od sudbinske rešenosti da svoje postojanje podredi miru, meditaciji i spoznaji viših nivoa mudrosti. Odricanjem i povlačenjem od sveta i čulnih iskustava koje taj svet donosi, kročio je u prostor vanvremenske i uzvišene svesnosti.
U srž transcendentnog.
Širok opus radova koje je ostavio svedoče o postojanju genijalne, darovite prirode ispoljene na nenametljiv i ponizan način koji je u ljudima dotakao same osnove razumevanja i oseta smisla, što još jednom govori u prilog tezi da suštinsko poimanje umetnosti ne zavisi od današnjih savremenih načina prezentacije iste, baziranih na sjaju, raskoši i materijalnim obeležjima uspeha. Zapravo, istina je od pamtiveka ostala ista- čistota misli manifestuje se kroz prozračne i jednostavne, razumljive kompozicije kreativnosti i mašte. A to je upravo ono što je on ponudio, svedena dela svog beskrajnog uma...
Darovan i sposobnošću da rečima približi svoje osećanje viđenja sveta, ostao je upamćen kao vrstan poznavalac ljudske psihe iako je bio odvojen manastirskim zidinama od lica te iste i prevrtljive, ljudske ćudi. Pa ipak, dosegnuo je to znanje učeći nas o nama samima i načinima da svoju svest usmerimo ka pravom izvoru, onom od koga smo i potekli. Poreklu Istine.
Sposobnost duboke i svesne koncentracije u kojoj fizičko biva odvojeno od duhovnog a čijem dostizanju je posvetio svoj život, do tančina je izoštrila njegova čula i percepciju doživljaja iz spoljašnjeg sveta. Stoga, senzitivnošću svoga uma, osetio je a potom i stvorio kompozicije koje nadahnjuju i koje će i u budućnosti biti inspiracija ljudima širom sveta. U svom prepoznatljivom stilu - bez naglih i nepotrebnih prelaza, bez bučnih,disharmoničnih segmenata, njegova muzika uvodi u predvorje sveta isposničke i daleke duše.
Otvara nam vrata ka prostranstvima čije će nam mape zauvek ostati nepoznate jer bivaju otkrivene samo izabranima koji svesno odbacuju spoljašnji svet zarad unutrašnjeg života i njegovog prevazilaženja u cilju dostizanja Nirvane.
Nepostojanja granica.

2. фебруар 2011.

"Mali Princ" Antoan de Sent-Egziperi

" Sve odrasle osobe su nekad bile deca. Ali se malo njih toga seća. "

Svako svog Malog Princa nosi u sebi. Skrivenog,možda i zaboravljenog..Verujem da on ne umire i da je uvek tu, posvećen svojoj ruži i smišljanju novih pitanja na koje očekuje da mu damo odgovor. Jer Mali Princ nikada ne odustaje od pitanja koje postavi.

" Gde su ljudi? - nastavi napokon Mali Princ.- Čovek je pomalo usamljen u pustinji...
 -Čovek je usamljen i među ljudima - dobaci zmija."

Alegorična priča i ljupka bajka ispričana iz pozicije nevinog i neiskusnog pripovedača. Malog Princa, detinjastog i potisnutog dela naše duše..
Odrasli smo. Predali se brojevima i potcenili vrednost iskrenosti, prijateljstva i ljubavi. Mali Princ nas podseća na to, svojim veselim smehom što odzvanja duž prostora neme i tihe pustinje. Te zjapeće praznine na mestu gde je nekad bila bašta ruža.
Kutak detinjstva.

" Čovek samo srcem dobro vidi. Suština je očima nevidljiva.
 Ono što je bitno, ne vidi se... "

Iskušenja je puno. Podležemo im, nekada uprkos volji da se odupremo. Iza nekog ćoška zauzeti, uobraženi, autoritativni ljudi kradu nam vreme, crpe energiju odvlačeći nas od onih koji bi nam pokazali pravu suštinu i lepotu života.

" Tužno je zaboraviti prijatelja. Nisu svi ljudi imali prijatelje. "

Baš kao i prijateljstvo, sve u životu se neguje. Ljubav, razum, svest, mudrost. Lako je skrenuti sa tog puta i biti privučen obećavajućom vizijom odraslih ljudi. Ali samo iskrena i predana potraga za "bunarom", dovešće nas do cilja.
Do bistre i pitke vode dragocenog.

" Idući pravo ne stiže se baš daleko.
Moram podneti dve, tri gusenice ako hoću da upoznam leptire. "

Rastanak sa Malim Princem neizbežan je i potreban. Ali on nije definitivan. Jer Mali Princ je uvek tu. Potrebno je samo da ga prizovemo i on će doći noseći svoje crteže i sećanja na jedinstvenu ružu koju je ostavio negde daleko..
Mali Princ deo je nas samih.
Sve dok ne odrastemo i više ne vidimo slona u telu Zmijskog cara. A i onda je moguće pokušati ponovo. Dok ima novih i neistraženih svetova, biće i novih nedoumica..
A Mali Princ nikada ne odustaje od pitanja koje postavi.

9. јануар 2011.

" Blaga je noc " Francis Scott Fitzgerald

Magicna knjiga, zanimljiva prica zahvalna za ekranizaciju.
Sadrzi sve potrebne elemente koji bi privukli gledaocevu paznju: romanticnu sagu, smek krimi romana, dobru psiholosku pozadinu likova, nepredvidljivost i raznolikost radnje i zanimljiv zavrsetak.
Ali svaki je kraj pocetak neceg novog.
                      


Knjizevno oblikovan delima Eliota i Conrada, sa nesvakidasnjom zivotnom istorijom, Francis Scott Fitzgerald pretocio je svoju licnu, intimnu dramu u nizove intrigantnih, na mahove i potresnih recenica, koje oblikuju ovo sjajno delo- "Blaga je noc". Isprva docekan mlakom i ne previse zainteresovanom citalackom i knjizevnom kritikom, vremenom dokazuje kvalitet svojih nadahnuca i ispravnost svojih uverenja iako pritom naglasava da se do punovrednog zivota ne dolazi pomocu "lazno idilicnog, dekorativnog sveta bogatih", stilom koji je i sam zastupao.
Svoju i pricu svoje Zelde preslikao je u modernu i dirljivu emotivnu dramu Dika i Nikol -zaljubljenih, prevarenih, obmanutih, posrnulih. Kao da vode paralelne zivote, njihove sudbine uporno bivaju odvojene i suprotstavljene jedna drugoj cineci da vreme procvata jedne, nepokolebljivo biva praceno posrnucem i propadanjem druge individue. A sve to propraceno ocima bogate i isprazne elite, drustvenog krema -bezukusnog i bezizrazajnog.,skupine istih, bledih i beznacajnih lica okupljenih po ognjistima porodicnih slava i povecih imetaka u cijim blagodetima pokusavaju da pronadju sebe i predstave se ocima sveta, odvec svesnim njihovog tracenja vremena i zivota.

           "Najjaca straza postavlja se na vratima koja ne vode nikamo. Mozda zbog toga sto je stanje praznine previse sramotno da bi se smelo otkriti."

Ipak,patnja je neminovna. Nagovestena pocetkom grmljavine zacete poljupcem Dika i Nikol, preko izliva njenih shizofrenih napada do Dikovog emotivnog i fizickog kraha...No pre svega, njegovog duhovnog pada.

           "Govori se o zalecenim oziljcima sto je slobodna paralela sa patologijom koze, ali u zivotu pojedinca nema takve stvari. Postoje samo otvorene rane, koje se smanje katkad do velicine uboda iglom, ali ostaju rane. Belezi patnje mogu se tacnije uporediti sa gubitkom prsta ili ocnog vida. Mozda necemo osetiti da nam nedostaju , nijedne minute u godini ali ako osetimo, onda se protiv toga ne moze nista."

Ali "dok se delimo od vlastite patnje, kao da je potrebno ponovo preci u duhu one korake koji su nas do nje doveli." A povratak u bol jednak je secanju Nikol na zlostavljanje od strane svog oca, zacetnika citave porodicne tragedije i uzrocnika svih njenih kasnijih nemira; na trenutke kada Dik ispraca svog voljenog oca na poslednji put; na slabost i inat zivotu ispoljen u predavanju batinama od strane italijanskih policajaca... Stoga,on odlazi. Napusta svoj predjasnji zivot manipulativno nadgledan i kontrolisan Bebinim ocima i novcem imucne porodice Warren. Zivot u kome "ona sama neguje svoju bolest kao alat moci", nedovoljno dobar, nedovoljno vredan.
Dik Diver, "uz interpunkciju sopstvenih koraka", ali sada bez ideala ili pak na rusevinama istih, brise svoj trag sa mondenske Francuske rivijere i zapocinje novu zivotnu etapu na pragu nekog novog vremena,neke nove zemlje. Bez novca, bez porodice, covek sa teskom i bujnom prosloscu.
Svoju nacetost platio je potpunoscu.

1. јануар 2011.

" Svetiste" William Faulkner

U okviru svog dosadasnjeg citalackog staza, ovu knjigu belezim kao najteze procitano stivo. Prvi put sam se susrela sa "foknerovskim stilom " koji mi je bio izrazito stran, tesko pojmljiv i prilicno nedokuciv.


Na kraju, stigavsi do poslednje stranice knjige, odlucila sam da, iako cu mozda odstupiti od prihvacenih tumacenja, predstavim svoj dozivljaj "Svetista".

                              ...........................................

Post-simbolist i pomodni estet, William Faulkner pripada onoj grupi pisaca ciji bi se stil tesko mogao svesti pod jedan pojam ili pravac. Modernist i veliki knjizevni stilista, nedorecen, mistican i cesto nerazumljiv, svoj roman "Svetiste" objavio je 1931.godine, u najplodonosnijem razdoblju svoga rada, poklonivsi svetu jednu alegoricnu, fantazmorgicnu i donekle realisticnu sliku propadanja americkog Juga pogodjenog i sjedinjenog u prokletstvu krvi, rodoskrvnuca, nasilja i nepravdi. Svoje likove samo je delimicno oslikao ne dozvoljavajuci nam potpuno emotivno stapanje sa njihovim sudbinama imajuci u vidu da su i sami kontradiktorni, polovicno obojeni i shodno tome podlozni razlicitim tumacenjima kritike. Stice se utisak da im i sam autor nije narocito naklonjen; ugusen u osecaju besmisla i pesimisticke vizije, Faulkner ih ne spasava ocekivane propasti. Naprotiv, on zna da u dusi svake Temple Drake obitava perverzna i nastrana cud pod velom histerije i mladalacke nesigurnosti; da u prirodi Horace Bowen-a postoji "srce tame" koje ce dovesti u pitanje njegovu potrebu za pravdom, moralom i odrzanjem porodicnog zivota...
Popeye je,verujem, najtragicniji stanovnik "Svetista". Obelezen svojim rodjenjem i stravicnom i teskom slikom detinjstva, on postaje covek koji ne preza ni od cega verujuci da nema cega da se boji, sta da ocekuje i kome da polaze racune. Ubistva koja je pocinio posluzila su Faulkner-u da misteriozni naziv dela "Svetiste" obavije obrisima krimi romana pojacavajuci tako njegovu zavodljivost i primamljivost.

"Gotovo opipljivi do vidjenja" njegovi opisi situacija, prilika i atmosfere, plene ostavljajuci pecat izuzetnih tumacenja psihologije drustva i vremena.

" Horace pogleda gore u siroko,podbulo lice, bez ikakva znaka godina ili misli - velicanstvena gomila mesa sa svake strane malenog, pljosnatog nosa koji kao da je strcao na nekoj ravni, istodobno zadrzavajuci i neko neodredljivo svojstvo cudesne neocekivanosti, kao da je Stvoritelj upotpunio svoju salu podarivsi toj obilnoj kolicini puti nesto izvorno namenjeno nekom slabom, okretnom stvorenju poput veverice ili stakora. "

No, ne moze se reci da "Svetiste" u celini prati put pesimistickog i izgubljenog vidjenja buducnosti. Naprotiv, Faulkner je vesto smesao casu komedije i tragedije, posebno dobro prikazane u slikama Redove sahrane. Ti groteskni trenuci imaju ulogu da uspostave ravnotezu izmedju porazavajuceg pocetka dela i kraja price koji nudi kakvu-takvu nadu u dolazak boljih vremena, lisenih bola, sramote i potrebe da se cistota Svetista oskrnavi i uprlja.

" Mlada je devojka, znate, nesto poput hrama. Prolazite pokraj njega i razmisljate kakvi se to tajnoviti obredi odvijaju tamo unutra, kakve molitve, kakve vizije? Povlasten muskarac, ljubavnik, muz, koji je dobio kljuc svetista ne zna ga uvijek upotrijebiti."  (Joseph Conrod -Sreca)

U literaturi je ostalo zabelezeno verovanje da je delo "Sreca" Josepha Conrod-a inspirisalo Faulkner-a da svom neobicnom romanu nadene jos zanimljiviji naziv. Ali sustina je ostala ista.
Zena je Hram, Zena je Svetiste.