28. октобар 2012.

"Bruklinska revija ludosti" Pol Oster

" Sve dok čovek ima hrabrosti da odbaci ono što mu društvo nalaže,u stanju je da živi život pod sopstvenim uslovima. 
Zbog kog cilja? Da bi bio slobodan."
" Ne smeš se odreći moći nad sobom, čak ni onda kada veruješ u nekog drugog i kada misliš da taj drugi zna šta je najbolje."

Generacijska priča porodica Glas i Vud samo je okosnica "Bruklinske revije ludosti", neobičnog romana još neobičnijeg izdavačkog puta. Pol Oster stekao je svetsku slavu pišući prepoznatljivim i visokokvalitetnim stilom, umećem pripovedanja koje slikovito dočarava i upliće različita idejna pitanja i ideologije u svakodnevne, obične životne situacije. Međutim,ono što ovaj roman izdvaja jeste činjenica da je suprotno uobičajenom sledu, nicao u redovima elektronskog zapisa kao rukopis koji će tek nakon svoje online promocije i kratke istorije, mesto pronaći i u štamparijama isprva srpske, pa tek onda i svetske javnosti.

"Nikada ne treba potcenjivati moć knjiga."

Nejtan Glas, u ulozi naratora, uvodi čitaoce u etapu svog života nakon što mu je dijagnostikovan rak pluća, brak raspadnut a ideja o Knjizi ljudskih ludosti doprla do svesti. Sticajem sudbinskih okolnosti, Nejtan pronalazi svoje izgubljene rođake i postaje spona jedne razrušene i rasejane porodice. Kroz lik Toma Vuda kome sam pisac, služeći se Nejtanom, predaje časno mesto "glavnog lika", otvorena je široka paleta književnih, istorijskih, političkih i socioloških saznanja kojima Oster nesumnjivo bogati ovo delo dajući mu širinu i plodonosnu, eruditsku vrednost. Zagrižen za političku scenu tih davnih godina, pisac će se u jednom trenutku dotaći i našeg tla izlažući svoje zaključke nakon saslušane priče o nasilju u jednom lokalu u Vermontu. "To zvuči još malo pa kao da živimo u Jugoslaviji", konstatuje Oster. Nama čitaocima ostalo je da zaključimo da će ratni ožiljci i tegobna sećanja, još dugo vremena bojiti sumornu sliku naše zemlje u krvlju natopljenoj, balkanskoj ali i svetskoj istoriji.

"Čitanje je bilo moj beg i moja uteha,moje pribežište, moja simulacija izbora: čitanje iz čistog zadovoljstva, zbog prelepog mira koji te okružuje dok slušaš treperenje piščevih reči u svojoj glavi."

Nihilistički pogled na svet biva potisnut sve do samog kraja ovog višeslojnog romana. Iako su kroz lik Aurore Vud prikazane sve moguće,potencijalne slabosti,propasti i posrnuća kojima čovek može podleći, njeno čudesno izbavljenje nadahnulo nas je osećajem da je nov početak uvek moguć i da život uvek nađe put. Ali taj isti život nije uvek naklonjen drugima kao Aurori i Nejtanu. Poslednje stranice iz knjige starca Glasa posvećene su njegovoj borbi za život u kojoj, ovoga puta, Nejtan odnosi pobedu dok hiljade nevinih Amerikanaca gubi svoju bitku 11.septembra 2001.godine u istorijskom terorističkom napadu na kule bliznakinje. Osteru to omogućava da otvori novo poglavlje koje samo naizgled ne biva završeno a zapravo - budućnost i pripada onima koji odlaze.

"Najveći broj života prosto nestane. Neko umre i,malo-pomalo, izgubi se svaki trag njegovog života. Pronalazači iza sebe ostavljaju pronalaske, arhitekti svoje građevine,ali većina iza sebe ne ostavi nikakve spomenike niti trajna dostignuća: policu s fotoalbumima, svesku iz petog razreda, pehar s takmičenja u kuglanju,pepeljaru ukradenu iz hotelske sobe u Floridi poslednjeg dana nekog davno zaboravljenog odmora. Ovo je moja ideja: osnovaću kompaniju koja će objavljivati knjige o zaboravljenima, da bi se priče, činjenice i dokumenti spasili pre nego što nestanu - i uobličiću ih u jednu neprekinutu pripovest, pripovest života."
"Bivši je ključna reč."

19. октобар 2012.

"Devojka s pomorandžama" Justejn Gorder


Justejn Gorder, kultni je Norveški autor, dobitnik prestižnih književnih priznanja i idejni tvorac Sofijine nagrade za najznačajniji doprinos podizanju svesti i ostvarivanju alternative savremenog razvoja ljudskog društva. Njegov stil pisanja karakterističan je po prevagi dečije misli odnosno nastojanju da radnju svojih dela čitaocima prikaže i približi iz ugla dečije psihe i ličnosti. To ga čini književno prepoznatljivim i jednim od najomiljenijih pisaca kako norveške, tako i svetske čitalačke publike.

"Napisao je priču o devojci s pomorandžama da je pročitam kad budem dovoljno odrastao da mogu da je razumem. Napisao je pismo za budućnost."
"Stari ljudi često misle da imaju više vremena nego mala deca koja pred sobom imaju čitav život."

"Devojka s pomorandžama" moderna je bajka o ljubavi i životu ispričana kroz dve paralelne stvarnosti: iz redova zaboravljenog pisma Jan Ulava i kroz proces odrastanja njegovog sina Georga. Ova dirljiva prepiska između oca i sina nadilazi vremenske, fizičke i materijalne granice i putem duha i mentalnih slika, zaokružuje delo celovitim prikazom stvarnog i zamišljenog, istinitog i nemogućeg. Realnost i mašta vešto se prepliću a ono racionalno, stapa se sa imaginarnim.

"Opera je uvek samo jedna blažena mešavina ljubavi i tuberkuloze."
"Zar ceo svet nije jedna velika bajka od koje zastaje dah?"

Humorom i misterijom, fascinacijom kosmologijom i Listovom Mesečevom sonatom, Gorder otvara vrata života u kući u Humlevejenu gde 15-godišnji dečak Georg dobija pismo svog davno preminulog oca, sa zagonetkom koju treba i mora da reši zarad svog ali i dobra čitalaca. Budućih svedoka njegove i očeve knjige, zajedno napisane. To pitanje tiče se večite ljudske dileme i poimanja: da smo imali priliku, da li bismo izabrali da dođemo u ovaj život sa saznanjem da će nam jednom biti oduzet ili bismo se ljubazno zahvalili i odbili taj kosmički dar? Mladi Georg odgovorio je ovako:

"Biram život. Biram onaj mali krajičak Dobra koji mi je suđen, a možda postoji i nešto što se može nazvati Dobrim. Ko zna, možda se neki Bog nadvija nad celim svetom."
"Svaki pojedini čovek je poput živog kovčega s blagom, prepun misli i uspomena,snova i čežnji."

"Devojka s pomorandžama" u sebi nosi metaforu veću od polazne ideje ljubavne priče; to je oda sudbini koja nas svakoga trenutka u svakom vremenu, vodi ka pravom i odlučujućem mestu.
Ka stepenici naše budućnosti.

"Život je ogromna lutrija u kojoj su vidljivi samo dobitni lozovi. 
Ti si čitaoče,jedan takav loz. 
Lucky you!"

9. октобар 2012.

"Spletkarenje sa sopstvenom dušom" Marija Jovanović

"Sećanje nije zapečaćena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadržaj; ono preobražava prošlost, upisujući joj sadašnje značenje, iskustvo i osećajnost."

S obzirom na ekspanziju trenda kvazi spisateljica, priznajem da sam sa predrasudom prihvatila u ruke ovaj roman mislivši da je i ona jedna u nizu lažnih, književno obrazovanih žena. Međutim, prvi roman Marije Jovanović ubedljivo je najavio nov, snažan i upečatljiv pripovedački ton koji će zasigurno obeležiti vreme pred nama. U sazvežđu zrelih i plodonosnih pisaca ovoga podneblja, zasijala je nova zvezda mladog i atraktivnog, filosofskog senzibiliteta.
Žensko pero nikada odlučnije nije potpisalo listu moderne srpske književnosti. 
A Marija Jovanović, ime je koje će se još dugo vremena pamtiti i citirati.

"Istina je da ne treba pokretati golemo kamenje. Istina je da potone svako ko ga dira, ko izmešta već slegnut teret. Ali ja sam ga pokrenula."
"Iza paravana 'spolja gledanog', svaka porodica je velika tajna, sa manjim ili većim skrivenim paklom u njoj."

"Spletkarenje sa sopstvenom dušom" sinteza je lirične, ljupke, zadivljujuće moći pripovedanja i neovisnog, filosofskog, naučnog duha dokazanog na primeru životnih iskustava, osećanja i shvatanja. Kroz vrtlog životne drame Marine Konstantinović, provučena su politička previranja nekadašnjeg Beograda, psihologija mase, erotične epizode u kojima čulnost nadjačava telesno previrući u "telesno - netelesnu auru" i sve skupa, zaokružuje ovu knjigu utiskom predivne, bajkovite ali i stvarne slike života, strukture priče koju možemo doživeti i sa njom saživeti svoj bol, svoju sreću, svoju tugu, svoju nostalgiju.

"Čitanje kao zamena za stvarno doživljene događaje, čitanje kao beg u sigurnost kule sa koje sve mogu da osmatram, a da ni u čemu ne učestvujem."

Naizmenično mešajući prošlost i budućnost, retrospektivom sećanja i trenutnim događanjima, kroz reči naratora - Marine i Marije, povest o sudbinskom susretu u Eladi dobija iznenadne i neočekivane pokrete i obrte; likovi se smenjuju, budućnost niže a istorija filosofije iskrsava pred našim očima u kratkim, konciznim i jednostavnim objašnjenjima logike Hegela, Kjerkegora, Heraklita, Lajbnica. Te epizode koje naizgled remete i presecaju priču, čitaocima zapravo nude šansu da se od junaka i njihovih sudbina nakratko udalje ne bi li sagledali širu perspektivu prikazane stvarnosti i tako se emotivno distancirali od ideje da Ozirisa, Marinu, Šeleta ili Vasilisa okarakterišu krivim ili pak nevinim. Svako od njih krvnik je sopstvene drame; nema poraženh, nema pobeđenih, već samo ljudi pod bremenom ljudskosti.
Svega onoga što nas uzdiže ali i unižava i obeležava kao grešna i porozna, ljudska bića.

"Uletela sam u njegov pogled kao u zagrljaj."
"Sve oko nas, i mi sami, bilo je toplo i slano. A unutra, u poljupcu - prijatno sveže.To je,zauvek, ukus ljubavi. Slana svežina."

Strastvena i topla ljubavna priča, obojila je ovo delo notama prisnosti i bliskosti. Svaki čitalac mogao bi pronaći fragmente sopstvene mladosti u nesigurnim i melanholičnim Marininim očima ili u nonšalantnoj i bezbrižnoj, Vasilisovoj prirodi. Ali i u oholoj i lažno superiornoj, Ozirisovoj pojavi.

Svaki pisac svojim perom govori o istini neprolazne stvarnosti. Osećaji i sledovi sudbine, istovetni su i bezbroj puta reprizirani samo u različitom vremenu i u različitim ljudima. Stoga nam Marija Jovanović, svojom bogatom leksikom, ostavlja odškrinuta vrata naših domova, prošlih, sadašnjih i budućih, i put na kome bismo trebali da shvatimo da su životne drame začarano kolo svekolikog ljudskog postojanja.
Marina,Vasilis,Oziris - to smo mi sami.
Obični ljudi pod teretom ljudskosti.

3. октобар 2012.

"Živeti slobodno" Nik Vujičić

Živeti bez udova za mnoge bi značilo i živeti bez nade. Ali ne i za njega. Doduše,priznaje da mu život često nije delovao obećavajuće ali on je napravio izbor.
Izabrao je svetlost.

"Život je priča koju sami pišete."
"Moj život najbolje potvrđuje da postoje samo one granice koje čovek sam sebi nameće."

Nik Vujičić, evangelista i motivacioni govornik svetskog glasa, prošlog meseca bio je gost (a može se reći i dobrodošli sunarodnik imajući u vidu njegovo srpsko poreklo) naše prestonice. Tom prilikom održao je više govora na temu ohrabrenja,nade i slobodnog života i podsetio nas na nemerljivu vrednost razumevanja, tolerancije i plemenitosti. Na ideju vodilju svoje prve knjige.
Organizovana u vidu dvanaest poglavlja i završena rečima zahvalnosti Bogu, ljudima i čitaocima, knjiga "Živeti slobodno" ponudila nam je prozor u svet u kome postoje mnoge priče slične našim,ali i teže i gorčije stvarnosti. Ali svima njima zajednička je nepokolebljiva strast za životom, prihvatanje sudbinskih blagoslova i verovanje da je život bez ograničenja - zaista moguć. Naš pisac,najbolji je pokazatelj.

"Božja ljubav prema nama nije ničim uslovljena. On vas ne voli zbog toga što... On vas voli uvek."
"Bacite seme! Savladajte oluju! Sačekajte žetvu!"

Rođen sa retkim tetra-Amelia sindromom, Nik se susreo sa teškom, neizvesnom i obeshrabrujućom borbom za svoje mesto u svetu zdravih, telesno neuskraćenih ljudi. Kroz knjigu pred nama,on nas vodi svojim krivudavim putem emotivnog oporavka i prevazilaženja mladalačke nesigurnosti, osećaja bespomoćnosti i okrutnog vršnjačkog etiketiranja. Sa čvrstom verom u Boga i u ideju da smo svi mi deca Božija vredna Njegove ljubavi kao i uz snagu koju crpi iz svog porodičnog ognjišta, Nik Vujičić postaje propovednik saosećanja, empatije i istinske i nepomućene,unutrašnje radosti.

"Kad vam se čini da vas srećni trenuci zaobilaze,stvorite sami takav trenutak."

Putujući po svetu i šireći svoju misiju, osniva dve neprofitne organizacije ( http://www.lifewithoutlimbs.org/  i http://www.attitudeisaltitude.com/ ) sa ciljem da pomoć i reči utehe svima budu dostupne i bliske. Epizode njegovih susreta sa ljudima sveta i istinama koje od njih saznaje, predočava nam u knjizi nastojeći da nam približi pouku da su ljudske patnje svuda iste i da smo sličniji i povezaniji nego što mislimo da to jesmo. Međutim, navodeći autore i izvore koji su i njega samog inspirisali da krene putem svog životnog poziva, Nik se ograđuje od ideje da treba i može biti naš duhovni vođa ili guru. Jedini istinski vođa kome svi služimo jeste Bog, napominje Nik dajući nam česta i mnogobrojna citiranja iz Jevanđelja.
Njegovu novu knjigu "Nezaustavljiv" sa nestrpljenjem očekujemo. Imaćete prilike da čitate o njoj i na ovom blogu jer istina je da životne priče i energija poput Nikove, bivaju napajane sa izvora koji nikada neće presahnuti.
Najbolje od Nika Vujičića - tek sledi.

"Želim da vam zahvalim na podršci i širenju poruka nade koje ćete preneti svojim prijateljima i članovima porodice. Mnogo vam hvala!"

8. мај 2012.

"Godina prođe,dan nikad" Žarko Laušević


Pre čitanja ove knjige, moje poznavanje datog slučaja bilo je vrlo škrto i oskudno. Ukratko,svedeno na činjenicu da se dogodio kontroverzan, težak zločin koji je u javnosti odjeknuo jače nego bilo koji drugi prerastajući u skandal čiji je glavni akter bio jedan uspešan glumac, poznata ličnost. Stoga,ovde je akt ubistva podignut na još teži nivo uplićući više nego ikada etiku i kulturni milje kao postulate tradicije ovoga tla.
Da li je Žarko Laušević bio nesrećno i sudbinski, izabran za žrtveno jagnje ovdašnje mase željne da svoju snagu demonstrira nad plećima onog kome nikada nije uspela da doskoči i doraste pa je pad tog istog "izabranog",dočekan kao šansa za raspećem?
Ostavljam vam da prosudite sami.
Ovo je moje izlaganje nakon uvida u dan koji se nikada nije završio.
Osvrćem se na 31.jul 1993.godine.

...
"Ubio sam dva momka što su tek zakoračila u život! Da nisam,mi bi bili mrtvi!.. 
Pucao sam. Nisam imao izbora. Nisam umeo ništa drugo.
Nikad to sebi neću oprostiti."

Izuzetnim, intimnim i potresnim uvodnikom Zorana Amara, otvorena su vrata ka ličnoj ispovesti Žarka Lauševića, osuđenika,glumca, brata,sina,oca. Kao njegov prijatelj i savremenik, Amaro nam sa bolom i gorčinom govori o onome što nas očekuje sa stranica ove knjige, sastavljene iz beleški zatvorskih dana. Amaro nas poziva da razumemo, da ne sudimo, da priđemo ovoj životnoj drami otvorenog i neostrašćenog srca, spremni da nakon završetka ovog prvog dela knjige, donesemo svoj sud bez predrasuda, imajući u vidu sve olakšavajuće okolnosti ali i nepobitne činjenice o događaju koji će obeležiti mnoge živote a nas danas dovesti u ulogu čitaoca i sudije. Imamo li prava da uopšte sudimo i možemo li svojim sudom uticati na bolnu i poražavajuću prošlost koja je ovde predočena?
Izazivam vas da danas budete više od onoga što jeste. Dajte sebi priliku da rastete zajedno sa ovom knjigom i postanete mudriji ljudi od onih koji ste bili juče.

"Spremite se za veliki put koji ćete proći čitajući ovu knjigu. Taj put nije ni malo lak, priča je emotivna, neke rečenice seku kao nož. Ali,ako čitate otvorenog srca, nagrada će na kraju biti posebna: upoznaćete jedno ranjeno ljudsko biće koje prolazi kroz pakao gledajući svet oko sebe sa željom da ga razume."



Ispričana u okviru pedeset i jedne glave, završena presudom 31.oktobra 1994.godine, ova priča verno reprodukuje kako zatvorski život, tako i scenografiju svakog suđenja čiji je legitimitet neretko doveden pod znak pitanja a onda i narušen. Lična bitka ovde je vođena, ne protiv dvojice osuđenika i nesrećnika već preko njihovih pleća, između jakih i onih još jačih, između vlasti i moći, pravde i korupcije, laži i verodostojnosti. Iako branjen od strane neprikosnovenog Tome File, Žarko Laušević gubi bitku od nepotvrđenog i neodobrenog sastava lekara Medicinskog fakulteta u Beogradu čije mišljenje o njegovoj (ne)uračunljivosti biva uzeto kao istinito i tačno. Uprkos svemu,u Žarku još uvek ima snage. Oseća se to u načinu na koji nam, sa puno topline, donosi obrise likova svojih sapatnika,saboraca i zatvorskih poznanika; u njegovoj romantičnoj i nadajućoj veri u Anitu i njihovu bolju budućnost; u želji da stvaranjem,pisanjem i igranjem šaha, prekrati svoje zatvorske dane umesto da se preda suicidalnim mislima ili pak lakoći i odsutnosti letargije i depresije.
A možda i najviše - u njegovom živom i uvek aktivnom,dosetljivom humoru sa kojim će olakšati svoju "noć ljubavi" sa bubašvabom ili odgonetnuti lukavi plan sivog pacova iz samice.
Čak i u zatvoru, on ne prestaje da glumi. Sebe ili pak nekog srećnijeg i ispunjenijeg Žarka. Onog sa jedne od slika koje upotpunjuju njegova sećanja na bezbrižne dečije dane ili koje bivaju istrgnute iz anegdota sa nekih od filmskih snimanja.
Uvek nadahnut, čak i u tugi.
Takav je Žarko.

"Vreme brže prolazi kad pišeš, nego kad sanjaš."
"Da bismo probleme mimoišli, moramo im poći pravo u susret."
"Ovo je zemlja gde se u svemu kasni. Samo se umire pre vremena."
"Svi ćemo izaći odavde sa tom diplomom koja će biti štampana na duši. Sa pečatom Velikog Vremena."

Da li je iko, ko je putem ove knjige imao priliku da odškrine vrata jednog ranjenog uma, mogao ili smogao snage da osudi čoveka koji je zanavek kažnjen, koji je izgubio više od života koje je uzeo? Da li je neko uspeo da ostane imun na osećanje bola, krivice, kajanja, savesti, stida, tuge, beznađa, razočaranja, izneverenosti, odbačenosti, sramote, poniženja koje je jedan čovek doživeo tokom samo jedne, sudbinske godine koja je,istina, prošla, ali čiji su ožiljci urezani i zabeleženi u vremenu,u telu, u pamćenju, u duši?

 "Zašto su nas napali nastradali momci? Ne verujem da su znali razlog..Prosto tako je trebalo.. Hteo-ne hteo, vraćam se na početak. I biva mi opet žao nesrećnika koji su, zbog ničeg - izgubili sve."
"Meni, ni kad izađem odavde, nema više normalnog života u ovoj zemlji. Je li to privilegija slave? Ovi ostali u sobi su manje popularni od svojih zločina i svi će im zaboraviti grehe. Moje grehe će uvek moći da osveži neki gledalac jednom jedinom duhovitošću iz sedamnaestog reda i veka: Ubico!"
"Žaliće me tajno. Osuditi javno. Oprostiti kasno."

Tragično je saznanje da je čovek neospornog talenta, ljudskih kvaliteta i mirne naravi, potpao pod šaku zle kobi i bio izabran da sudbinskom slučajnošću, presudi te noći i oduzme dva života i treći okrnji.
Nema pobeđenih i poraženih u ovoj drami.
Prokletstvo prosute krvi sve ih je podjednako stiglo.
Završnim rečima Manojla Vukotića, "Knjigom Bolne istine", sklapamo stranice ovog uvida u godine koje su prošle i u dan koji nikada neće.
Da li će biti nastavka i da li je uopšte potreban? Autoru možda, mnogima od nas svakako.
Ne zato što bi mogao uticati na promenu našeg mišljenja o ovoj nesreći već stoga što bismo, na taj način, i mi odrobijali onih nekoliko sekundi kojima bismo mogli da zamenimo Žarka.
Moja presuda - jasna je i glasna.

"Verujem u veliki uspeh ove knjige.
Verujem u njene poruke.
Verujem u novi život Žarka Lauševića."

 



10. март 2012.

"Smešne ljubavi" Milan Kundera

"U životu postoje trenuci kad treba preći u povlačenje. Kad treba napustiti manje važne položaje da se sačuvaju važniji.. Činilo mi se da je poslednji i najvažniji od svih položaja, moja ljubav."
"U životu,prijatelju, nije važno osvojiti što više žena,jer je to samo vanjski uspeh. Važno je gajiti vlastite kriterijume, jer se u njima odražava vlastita vrednost čoveka."
Milan Kundera,češki je autor za čije je stvaralaštvo naša publika ostala na neko vreme uskraćena. Akt zabrane kojim je ukinuo prevođenje i izdavanje svojih dela na tlu nekadašnje Jugoslavije 90tih godina, danas predstavlja jednu davnu i zaboravljenu prošlost i njegovi radovi već dugi niz godina krase police izdavačke kuće Arhipelag ali i mnogobrojnih biblioteka širom naše zemlje. Svoju ideologiju i raniju, komunističku simpatiju, platio je odlaskom sa rodnog tla i pronalaskom novog smisla i novog sebe na tlu francuske zemlje..
Jedan je od retkih autora koji se povukao iz medija i isključivo putem knjiga ostvaruje vezu sa svojim čitaocima širom sveta.
 "Smešne ljubavi" predstavljaju zbirku od sedam priča koje u sebi objedinjuju erotske epizode čiste fizičke ljubavi sa religijskim uticajima i banalnim greškama nekih običnih ljudi, željnih i žednih ljubavi ali sa večitom nespretnošću i nemogućnošću da istu i dosegnu. Bezazlene laži, apsurd,pokušaj da se spreči otrgnuće mladosti i samoljublje, glavni su uzroci unesrećenosti Kunderinih junaka i njihove nesposobnosti da se izbore za ono što zaista žele - istinitu i čistu partnersku emociju.
"Erotika nije samo potreba tela nego u istoj meri i potreba časti. Partner koga ste osvojili,koji vas voli, kome je stalo do vas, predstavlja vaše ogledalo, meru onoga što jeste i što značite. U erotici tražimo sliku vlastitog značaja i važnosti... Osim toga, kad idete sa svakim, prestajete verovati da bi stvar tako obična, kao što je fizička ljubav, mogla biti od nekog istinskog značaja." 
".. Nije samo partnerka gledala njega, več su druge oči (oči sveta) gledale i ocenjivale njih, a njemu je bilo veoma stalo do toga da svet bude zadovoljan njegovom devojkom,jer je znao da kroz nju svet sudi o njegovom izboru, njegovom ukusu, njegovom nivou,pa prema tome -o njemu. I upravo zato što je toliko držao do mišljenja drugih, nije se previše oslanjao na vlastite oči."  
"Niko se neće smejati", "Zlatna jabuka večne čežnje", "Lažni autostop", "Simpozijum", "Neka stari mrtvi ustupe mesto mladim mrtvima", "Doktor Havel posle 10 godina" i "Edvard i Bog", govore o nama. O svim mladićima koji "kontaktiranjem i registracijom" ostaju na nultoj tački svojih neutoljivih, intimnih čežnji; o svim ženama koje svoje strahove skrivaju pod banalnim velom razuzdanosti; o svima onima koji se nespretno hvataju u koštac sa lažima uplićući druge i podmećući ih kao žrtve svoje slabosti; o često prisutnom,muškom ponosu i samoživosti koja ne štedi druge zarad ispunjenja sopstvenih prohteva; o žalu za prohujalom, naprasitom mladošću čije senke ostaju da lebde iznad nas i podsećaju nas na sve ono što nam odraz u ogledalu već dugo ne govori... i o svim malim i velikim ljudima željnim bliskosti, pažnje, zajedništva.
Pod bremenom ljubavi,svi postajemo isti.
Obični ljudi u trci za srećom.
"Čovek je ipak nešto više od tela koje propada, ono što je bitno to je njegovo delo, ono što čovek ostavlja za sobom,što ostavlja drugima."

1. март 2012.

Vreme je za ... Erlenda Lua. Roman "Dopler"

"U more,planinu i ljude se nikako ne možemo uzdati,kažem, a šumi bez razmišljanja možemo poveriti život.Jer šuma sluša i razume, kažem. Ona ne ruši,već obnavlja i dopušta stvarima da rastu. Šuma razume sve i obuhvata sve."

Prepoznatljiv i dosetljiv humor Erlenda Lua kombinovan sa njegovim hladnim i realističnim sagledavanjem sveta, u romanu "Dopler" otvara poglavlja jedne vanvremenske priče o potrazi za smislom, o odbacivanju svega znanog i poznatog zarad spoznaje o suštini koja je daleko iznad očekivanih i nametnutih normi ponašanja, odnosa i bitisanja.

"Najmanje me je briga za to šta svet misli. Može da misli šta hoće."
"To je u stvari glavno obeležje ljudi, kažem, majstori su za zbunjujuće signale, tu niko ne može da ih pobedi, možeš da tražiš hiljadu godina, ali nećeš naći signale koji više zbunjuju od onih koje stvaraju ljudi."

"Dopler" osvaja jednim bliskim kontaktom sa realnošću čiji i sami možemo biti akteri. Pozivajući se na briljantne tekovine modernog doba poput Tolkinovog "Gospodara prstenova" ili dečije serije "Teletabisi" ("Teletabisi.. Poželiš da ih propustiš kroz drobilicu iz đubretarskog kamiona.") na sebi svojstven i prepoznatljiv način, zadržava našu pažnju i fokus na svemu onome što danas, umesto da nam pruži intelektualni podsticaj, zapravo crpi naše osnovne potrebe i mogućnosti poput mašte, unutrašnjeg života i inspiracije. A sve to biva začinjeno duhovitim zapažanjima ovog kultnog norveškog autora.

Izdeljena na sedam delova koji prate mesece provedene u šumi a koji su zapravo pokazatelj povećanja junakove duhovne svesti, ovakva struktura dela omogućava lakoću čitanja i sagledavanje sudbina junaka dajući šansu svakom čitaocu da bar u jednom liku priče, pronađe i odraz vlastite osobnosti.
Gotovo dečija komika u sceni borbe oko džinovske toblerone između Doplera i Diseldorfa, upoznaje nas sa likom ovog usamljenog a genijalnog individualca koji sa savršenom preciznošću i pedantnošću rekonstruiše scenu smrti svoga oca iz Drugog svetskog rata. Upravo ovo poznanstvo pružiće podsticaj Dopleru da se i sam suoči sa svojim potisnutim ranama i u čast svog, iako stranog oca, podigne totem na uzvisini iznad Osla. Taj isti totem mnogo je više od onoga što se čini; to je oda osećanjima i potvrda o postojanju duboke, tople i plemenite prirode u čoveku koga bi kompletna društvena zajednica okarakterisala kao osobenjaka bez razuma, zauvek umno izgubljenog usled sudbonosnog pada u šumi.

"Tako je to danas. Ljudi oko sebe dižu zidove i plaše se jedni drugih."
"Potpuno je nelogično priznati da je greška u samom čoveku. U svakom slučaju sve dok je neko drugi spreman da preuzme krivicu."
"Božanstveno je biti sa nekim ko ne može da govori."

Neobičan spoj strave i nežnosti, užasa i ljubavi, boji prošlost jednog neraskidivog i snažnog prijateljstva - odnos Bonga i Doplera. Iako će za potrebe preživljavanja ubiti Bongovu majku, Dopler odlučuje da usvoji mladunče ulažući svu svoju predanost, strljenje i humanost u taj odnos. Druženje sa Bongom postaje njegova jedina, izabrana emocionalna vezanost koja se suprotstavlja porivu za samoćom. Bongovo prisustvo leči Doplerovu usamljenost.
Ali tako biva sve do trenutka kada šuma postaje stecište ljudi u potrazi za smislom - konzervativca Bosea, Diseldorfa, Gvozdenog Rodžera.. Svestan da mu postojeća situacija približava sve ono od čega je pobegao i čega se svesno odrekao, Dopler kreće na put sa svojim sinom Gregusom i mladunčetom Bongom zarad pronalaska novog mesta i novog početka, novog smisla života na Zemlji.
Zanimljivim završetkom dela, Lu ostavlja otvoren put čitaocima da ovu istoriju Doplerovih završe ili pak nastave sopstvenom verzijom priče.
Kroz neke nove mesece koji slede.

"Vreme nikad ne prestaje i ne odlazi na pauzu."