13. јун 2010.

" Kremansko proročanstvo" dr Radovan N.Kazimirović

Možda najbolju preporuku za čitanje knjige "Tajanstvene pojave u našem narodu -Kremansko proročanstvo" dr Kazimirovića predstavljaju reči koje je,u vidu predgovora ovom delu, čitaocima uputio episkop ohridski i žički Nikolaj Velimirović:
"Uzalud je trpati sve neobjašnjivo i čudesno pod arhivske numere telepatije, halucinacije, sugestije...jer neznanje se ne objašnjava neznanjem. "
Upućujući nas na ideju da istraživanje, radoznalost i istina dolaze kao produkt potrage, episkop je zabeležio:
"Primeri izneti u ovoj knjizi samo su jedan snop na njivi ljudskog života, prekrivenog takvim snopljem. Tu se ne iznose svi primeri koji su se čuli i saznali, nego samo oni koji su karakteristični i dostoverni. Neki od ovih primera su slični biblijskim čudesima, dok drugi opet predstavljaju ponavljanje onog duhovnog iskustva koje je u prošlim vremenima doživljeno i u predanju crkvenom zabeleženo."

Radi lakšeg razmevanja dela kao i zbog želje da se znanje, vredno sakupljeno i sistematizovano u ovoj knjizi, na što bolji način približi čitalačkoj publici različitih nivoa znanja, književne svesti i afiniteta, "Tajanstvene pojave.." su podeljene u tri manje knjige -"Gatanje i proricanje", "Čaranje, čini i mađije" i "Kremansko proročanstvo". Pritom, sačuvana je arhaičnost i verodostojnost jezika koji ovo delo u svakom pogledu izdvaja od ostalih radova istovetne tematike. Dr Kazimirović je četvrt veka proveo u istraživanju i sakupljanju književne građe o čuvenoj i tajnom obavijenoj, porodici Tarabić iz sela Kremana, o kojoj i dan-danas mlada pokolenja slušaju priču sa usana svojih deka i baka. Čuveni Tarabići bili su poznati po fenomenu proročke moći koja se prenosila sa kolena na koleno i donosila im, koliko ugled i strahopoštovanje, toliko i nevolju i probleme usled neverice i podsmeha njihovih savremenika.
Mnogima su prorekli smrt pa i sopstvenu; brojne ratove, pustošenja i prirodne katastrofe predvideli su u svojim kazivanjima što se obavezno potvrdilo, makar i deceniju kasnije. Narod im je verovao i veličao njihov vidovnjački dar rado ih primajući i ugostujući kad god se za to pružala prilika. Bili su narodni heroji, isti kao bilo koji junak koji bi odbranio svoje tle dajući život u zalog. O Tarabićima postoje brojne legende, a i do današnjeg vremena su se očuvale brojne anegdote iz njihovih života i proricanja. I oni koji bi skeptično slušali priče o porodici iz Kremana, bili bi ubeđeni u verodostojnost svega ispričanog na osnovu ostvarenih proročanstava..
Osim Tarabića, dr Kazimirović je u svom delu obuhvatio i kazivanja mnogih drugih vidovnjaka toga vremena poput Mata Glušca, čiča Prokopija, Milete Živadinovića i drugih. Svi oni zajedno izgrađuju jednu drugačiju, okultnu sliku Srbije toga vremena koju je, uprkos brojnim ratovima, stradanjima i nemilosrdnom prosipanju krvi, obeležila i čvrsta i povezana
"narodna vizionarska epopeja."

I stoga, episkop Nikolaj zaključuje:
"Uzalud je govoriti-slučaj! Uzalud je vikati:sujeverica! Događaji su događaji. Fakta su fakta. Mogu se objasniti ili ne, fakta ostaju fakta."

12. јун 2010.

"Maharadža i stranac" Božidar Francuski

Poluerotski roman Božidara Francuskog "Maharadža i stranac", više je od povesti o strasti, nagonima i erotskim snovima iskonskih stranaca kojima ni jedna zemlja, ni jedno tle, ne behu dovoljno bliski i poznati. Ovo je priča o istoriji, religiji, magiji, kulturi, jeziku i psihologiji jednog naroda obdarenog mudrošću i praiskonskom težnjom ka dostizanju duhovnog prestiža, isto koliko i ubogog i poniženog, "materijalno plitkog" i osuđenog na večitu borbu za golu egzistenciju, na rubu predrasuda, nepravdi i nemaštine. Sve je to satkano i složeno u priču o zemlji neizmernih bogatstava, neizrečenih želja, nesavladivih religijskih uticaja i burnih političkih protesta. Indija. Zemlja kontrasta i želja, snoviđenja i prikaza, duhovnosti i Bogova, nepresušan je izvor inspiracije za dušu našeg pisca,i samog zagrizlog u jezgro hindu religije sa primesama sikizma i ostacima islama.
U delu se smenjuju epizode čisto erotskih doživljaja sa istorijskim odlomcima iz slavne i burne prošlosti zemlje gradeći tako, jednu opsežnu i intimnu sliku Indije kakvu ni jedan stranac ne bi mogao da iskusi, osim ukoliko nije, poput našeg Stranca, duboko upoznat sa bilom najprivlačnije i najintrigantnije zemlje Istoka, koju je proživeo saživevši se sa njenim žiteljima,istražujući po njenim zapisima i spoznajući lepotu što leži u
"hiljadu godina ženstvenosti dugim, tamnim očima indijskih žena."
Sve ono doživljeno, dosanjano ali i sva sećanja koja se poput odblesaka sunca javljaju kao neotuđivi pozivi iz prošlih života, sakupio je Stranac u ovoj knjizi čuvajući od zaborava sve ukuse, mirise i senzacije iskušane na tlu zemlje hiljadu hramova. Od Himalaja do tamnog mora, od Fulan Devi do Indire Gandi, protkana je saga o vremenu koje ne prolazi i u kome su prošlost, sadašnjost i budućnost bezvremenske i večne, sjedinjene na putu ka spoznaji Konačne istine i veri u život koji sledi..
Život koji će doneti više od upražnjenog mesta na usijanom i pretrpanom asfaltu Bombaja.

"Poniženi i uvređeni" F.M.Dostojevski

Ponižena i uvređena....više puta. Možda je to razlog što sam tako duboko i tako toplo zavolela jad u višeslojnim dušama junaka Dostojevskog..Ima nešto u svima nama,zanavek nesrećno i tupo; potisnuta jed, proživljena muka, prećutno stradanje.. Svesnost o onome što je bilo,o nekoj davnoj,nezaboravljenoj rani koja neočekivano prokrvari i ophrva naše krhko biće.. Čemer i jed tada isplivaju i poput bujice obuzmu čoveka nagoneći oluju besmisla i bola da zavlada, opčini, opsedne..Jer neke rane ni vreme ne zaceli; neke su življe no ikada pre i prisutnije u duhu i svesti nego mnoge druge zaboravljene radosti i spokoji..Jer čovek se na sreću brže navikne i brže utone u njen učmali i topli zagrljaj no što će ikada moći da smogne snage da se bolu odupre i da ga prevaziđe..Zato ga i potiskuje i guši negde u tamnici svojih duševnih odaja, tamo gde spava ono najranjivije i najbolnije, ono doživljeno ali ne proživljeno, ono što su strah i beznađe gurnuli na ivicu svesnog, na granicu razuma..
Stoga,u tim časovima kada bes nadvlada ponos i kada opet prokrvare rane, posebna naslada dođe čoveku dok rovari po onim najtežim i najbolnijim iskustvima.. kao da želi samog sebe da podseti,da opomene da se te uvrede i ta poniženja nikada ne smeju zaboraviti jer bi zaborav i oproštaj značio negaciju, negaciju ličnosti, negaciju snage..a tome se mora i treba odupreti čak i ako vlastitom snagom gazimo mogućnost sopstvenog oporavka od bola..
" To pozleđivanje rane i uživanje u bolu bili su mi pojmljivi; to je uživanje mnogih poniženih i uvređenih, sudbinom pregaženih,i koji su svesni nepravičnosti svoje teške sudbine."

11. јун 2010.

"Gradovi i himere" Jovan Dučić

Malo je tako velikih ostvarenja i tako savršenih poznavalaca književne umetnosti poput Dučića, pred kojima je nezahvalno ili pak, nedostojno graditi bilo kakav vid kritičke analize. Stilski izuzetan, tematski inspirativan, Jovan Dučić s pravom nosi epitet kulturnog i vanvremenskog simbola srpske književnosti. Sadržajan i drugačiji, sa perfektnim poznavanjem istorijskih, geografskih ali i psiholoških i socijalnih činjenica i načela, Dučić svoje Himere gradi na temeljima koji u sebi prepliću prošlost, sadašnjost i viziju budućih vremena. Kroz Dučićeve gradove zastruji snežan dah vetrova sa Alpa, nekad verska previranja a danas mir i spokoj sa voda Ženevskog jezera, potresna biblijska svedočanstva na licima neznanih žena Jerusalima, žega i paklena toplota što isparava iz peska doline Kraljeva, mistični i nesvakidašnji prizori sa ulica nekadašnjeg Kaira...Sve te slike, vizuelno i akustično doživljene kroz upotrebu Dučićevih stilskih rešenja, grade mrežu subjektivnih osećaja i misli koji navode na potrebu i želju da se upoznato doživi, da se "viđeno" sad opet vidi i potvrdi sopstvenim susretom sa pomenutim gradovima..
Taj susret bi trebalo da objasni i jos više dočara, magičnu privlačnost Dučićevih Himera i pre svega, da otkrije snagu i tajnu u kojoj je ključ piščeve fascinacije koju je veštom spisateljskom građom preneo na svoje čitaoce..
Onda bi Dučićeve Himere prestale da budu varke i samoobmane naših umova gladnih saznanja o svetu, već bi postale realni prikaz beskrajnih bogatstava rasutih duž prostora; postale bi dragocenosti koje su nam u amanet ostavila burna protekla vremena obeležena dodirom rata u službi socijalne progresije ili pak verske intolerancije, a koja nas danas obasjavaju večitom svetlošću inspiracije i lepote.
Dučićeve Himere, danas su naši Gradovi.

"Galileova kći" Dejva Sobel


Toplina kojom knjiga odiše a koja proističe iz duboke emotivne posvećenosti oca i kćerke, daje ravnotežu istorijskim činjenicama o previranju vlasti 17.veka i borbi prirode da postavi nove izazove ljudskom poimanju nauke. Galileo je bio nosilac tog novog poretka, čvrsto ukorenjenog u nameri da se izbori za istinu koja ne podriva reči Svetog oca već pogrešno tumačenje Njegovih slugu. Inkvizicija je kao najveća pošast harala Evropom u osvit renesanse, unoseći razdor i smrt kao poduhvat zaštite interesa i ugleda Katoličke crkve. Bezmali broj puta su prekoračena ovlašćenja crkvenih lica kako zbog uskog sagledavanja nauke i zadrtih principa Inkvizicije, toliko i zbog sopstvene pohlepe, ambicije i žeđi za vlašću. Položaj je značio moć, a moć je kontrolisala čoveka iskušavajući ga jače od same jeresi. Sopstveni interesi bili su postavljeni daleko iznad moralnih i ljudskih načela, "hrišćanske samilosti i poniznosti u služenju Gospodu koji jedini ima prava da osudi i oduzme, sa istom blagonaklonošću sa kojom je i dao". U tom kontekstu se uloga Sestre Marije Seleste u životu Galilea može proširiti i obuhvatiti mnogo veći raspon od emotivne bliskosti i privrženosti oca i kčerke koje je život surovo razdvojio; ona je bila više od toga – njegova veza sa Bogom i duhovni vodič ka beskrajnom spokojstvu raja kome je duša njenog oca, poput njene, oduvek stremila. Bila je njegov odraz u ogledalu, hroničar Galileovog vremena i života i najveći prijatelj i saveznik u očuvanju njegovih ideja i dela za buduće generacije nemirnih umova; bila je njegova uteha, sklonište kada bi poželeo da pobegne od vreve svog uzburkanog vremena i smiraj za njegovu dušu u trenucima koji su dovodili do psihičkih razdora i emotivnih slomova velikog naučnika. Nikada nije imao boljeg sabesednika i razboritijeg sagovornika – inteligentna, domišljata i pravična, nasledila je radoznali i nesputani duh svoga oca koji je bio ključni element u njenom razumevanju raskola između crkve i nauke čiji je indirektni pokretač bio baš Galileo.
Snagom duhovne veze koja ih je povezivala i prevazilazila samo krvno srodstvo, otac i kćerka su zajedno ispisali dramu jednog vremena koje su neprekidno potresale spletke moćnika, društveni i socijalni razdori i slepilo katoličke vere. I stoga je nemoguće ikada napisati istoriju Galilea Galileja, a ne spomenuti njegovu kći kao osnovnu figuru i stub jedne povezanosti koja prevazilazi vreme i samu besmrtnost Galileovih dela. Jer njihova povezanost je počivala na ljubavi, istoj ljubavi bez čijeg prisustva Galileo nikada ne bi otkrio žar i ushićenje naučnih otkrića.
Od ljubavi satkan, zbog ljubavi osuđen. Galileo.

"Most preko večnosti" Ričard Bah

Ričard Bah nam donosi uzbudljivu i dirljivu sagu koja bi trebalo da u svima nama vaskrsne veru u romantičnu i sudbinsku ljubav. U epicentru je smešten put ka emotivnom sazrevanju muškarca koji je u svom životu prošao kroz sve blagodeti i nedaće materijalnog, površnog i trivijalnog sveta osim one najbitnije – nepomućene lepote prave ljubavi.
″Most preko večnosti″ donosi dašak romantike u turobnom jesenjem danu i poput ogledala nade vodi ka sveznajućoj i blagonaklonoj, Uzvišenoj mudrosti. Staza koju su Lesli i Ričard prešli u cilju pronalaženja i savladavanja lekcije o potpunoj, predanoj i apsolutnoj ljubavi, pružila im je neophodno saznanje o suštini života i smislu čovekovog postojanja na Zemlji. Problemi i prepreke, samo su iskušenja i neizostavni deo sazrevanja naše svesti do višeg nivoa razumevanja i bitisanja. U trenutku kada dosegnemo oltar saznanja i postanemo nosioci iskonske istine, postajemo spremni da se suočimo sa svim strahovima i sumnjama i umećem ljubavi, prenesemo lepotu svojih saznanja nekim novim potomcima istih nas.
Možda smo sada spremni za neka nova iskustva koja uključuju vantelesno a isključuju racionalnu svest o mogućem?Možda smo sada dosegli taj nivo saznanja sa koga možemo da se popnemo stepenicu više i da osetimo progres, jače nego ikada pre? I zar nije prava istina ona istina u koju verujemo i ako je tako, nije li suvišno svako postavljanje pitanja o mogućoj istini koja se kosi sa našim sopstvenim poimanjem istinitog?
Poput Zemlje i Vaseljene i vreme se beskonačno kreće u prostoru pa su stoga naši sadašnji životi, već proživljene stvarnosti nekih prošlih života a njihovi akteri smo ti isti mi, samo sada bogatiji za vanvremensko iskustvo koje odoleva zaboravu, nepravdi i neistini, lažnom sjaju onog što mislimo da imamo.
Iskustvo ljubavi.

"Večni muž" Fjodor M.Dostojevski

″Večni muž″ predstavlja još jedno od maestralnih dela Dostojevskog koje otvara put ka pronalaženju odgovora u razumevanju ljudske psihe. Ova satirična priča je oda ljudskoj slabosti, ambivalentizmu osećanja koja dovode do neočekivanih obrta i razrešenja, podsetnik da se dugovi iz prošlosti uvek vraćaju i da se sve u životu plaća; da smo vinovnici sopstvenih sudbina.
Veljčanjinov je tipični lik Dostojevskog; poput Raskoljnikovog je ogrezao u greh, trpi duševni slom i dilemu i na kraju izlazi kao pobednik. Na kraju ovog dela, poput ″Zločina i kazne″, neminovno je svetlo i nada, nova budućnost koja obećava i kida okove sa prošlošću. Nasuprot njemu, stoji sličan a a opet različit Trusocki, tip večitog muža ili prosto rečeno,″večitog rogonje″, sa čijim likom se Dostojevski vešto poigrava istovremeno mu se i podsmevajući i sažaljevajući ga. Ali Trusocki zbog sopstvene bede i slabosti, ništa drugo i ne zaslužuje. On je mazohista, strast i ljubav ga pokreću da ubije, razori, povredi. On robuje svom lošem karakteru, porocima i osveti; jedino je Liza uspela da u njemu probudi najčistiju ljubav kojoj nije mogao da se odupre ali koju je, iz besa prema sebi, uništio, iako je svakim povređivanjem nje, zabadao sebi nož u grudi. Slab i svestan da robuje svojim željama i porivima, on sebe i mrzi i žali, ali i naivno veruje da će pronaći novu ljubav i tako povratiti svoj pogaženi muški ponos. Međutim, zbog svoje prirode ″večitog muža″, ni Nađa ni Olimpijada neće uneti boljitak u njegov život. Svoj povređen ego utapa u alkoholu i osveti – ubija Batautova a isto pokušava i sa Veljčanjinovim. Razapet između stvarnosti i fantazije, ljubavi i mržnje, bolesti i istine koja je teška i bolna, on je nepredvidiv i iznenađujuć, nesvakidašnji ubica u nesvakidašnjim okolnostima.
Veljčanjinov je nasuprot njemu tip ″večnog ljubavnika″, onaj koji je uvek drugi ali koji je opet mnogo zadovoljniji tom ulogom od uloge večitog i prevarenog muža. Prvo Natalija, potom Klavdija i na kraju nesuđena Katarina. Njegov i život Trusockog neprekidno se prepliću usmeravajući ih jednog na drugog, poput odmeravanja snaga do konačnog razrešenja. Do obračuna je moralo doći jer je pisac jedino na taj način mogao da pokaže da se greške u životu moraju platiti. Da se Trusocki i Veljčanjinov nisu razračunali, još mnogo nevinih žrtava bi stradalo, poput Lize koja je u priču i uvedena baš da naglasi da naše greške mogu da povrede i mnoge nedužne oko nas. Liza je za Veljčanjinova značila nov život ispunjen nadom i srećom, iskupljenje za razvratan život koji je vodio u prošlosti i najčistiji segment njegovog postojanja. Za Trusockog je ona, naprotiv značila samo podsećanje na sramotu koju je uvek trpeo, beleg koji nosi poput rogova na svojoj glavi i večiti pokazatelj ništavnosti njegovog karaktera.
Dostojevski je ovim delom još jednom pokazao da je vrstan poznavalac ljudske psihe i ljudskih sudbina. Kao ni jedan pisac pre njega, u stanju je da sagleda i prodre u srži ljudskih slabosti i raščlani ih do najsitnijih delova, ponaosob analizirajući svaki segment te ogromne celine zvane ljudska duša. A
"Svaki je čovek tajna i zagonetka i ako ceo život provedeš u njenom odgonetanju, nemoj reći da si uzalud proživeo vek."

"Dnevnik jednog čarobnjaka" Paulo Koeljo

Priča govori o putovanju, odnosno hodočašću Koelja u Santjago de Kampostelu i otkriva suštinu Koeljove humane filozofije. Na putu progresa neophodno je uzdati se u učenje, samodisciplinu i veštinu razumevanja.
Pisca na putu do Katedrale Svetog Jakova vodi njegov duhovni učitelj Petrus, učitelj reda Templara koji na Koelja prenosi znanja i veštine stečene vežbama RAM-a. Kroz ove vezbe, Koeljo uči o mudrosti, o Dobrim bitkama koje se vode u životu i njihovim načelima, o borbi za svoje snove, o izborima, smrti i neprijateljima. Kada na putu za Santjago ostaje bez vođstva svog učitelja, prinuđen je da se osloni na vlastita iskustva i stečena saznanja kako bi uspeo da svoj Čudesan put za Santjago privede kraju i spozna tajnu svoga Mača.
Sa mnogo filozofskih, religijskih ali i nadreligijskih elemenata, Koeljo nas vodi kroz neobičnu i fascinantnu moć nadistine i meditacije, duhovnosti i moći čuda. Na svakom čitaocu ostaje da, shodno svojim načelima i uverenjima, razume i pronađe istinu u priči o čudesnom putu za Santjago.
Snaga je u nama, ali i oko nas, samo je neophodno spoznati je i verovati u ispravnost njene uloge u našim svakodnevnim bitkama.
Subjektivni doživljaj je odraz naših verovanja, preispitivanja i intuicije i stoga je Čudesan put za Santjago traganje za istinom do koje je moguće ili pak, nemoguće stići.
Odluka je samo na nama.
Jer put za Santjago je put običnih ljudi.

"Putnikov dar" Endi Endrjuz

“Putnikov dar” je mnogo više od sveprisutnih vodiča ka poimanju i prevazilaženju životnih problema; to je put ka mudrosti koju svi nosimo u sebi i koja počiva u nama. Endrjuz nudi novu i drugačiju percepciju životnog puta i onog što bi on trebalo da predstavlja. Sagledavanjem problema iz drugog ugla, pisac nastoji da u čitaocima probudi potrebu i svest o kvalitetnijoj i boljoj sadašnjosti na kojoj gradimo svoju viziju budućnosti.
Snovi rađaju ideale; ideali grade svet. Vera i snaga kao temelj, nude i pomažu čoveku da dosegne ono najbolje u životu, uzdajući se u principe i bogastvo duha koje u sebi nosi. Otključajte svoj um i bićete spremni za plodove svojih napora. Nema velikih dela bez velikih žrtvi, pa makar ta žrtva bila naša sopstvena sujeta i ograničenost, nesposobnost da osetimo i od života uzmemo samo ono najbolje. Zadirući u sopstvenu podsvest, čovek pokreće snagu i sposobnosti i predaje se svetlijoj i boljoj ideji sutrašnjice.
Istina je data svima, ali je priznaju samo oni hrabri. I zato, budimo jaki i nosioci istine. Živimo životom kakav zaslužujemo, a ne pukim odbrojavanjem promašaja koje ne možemo popraviti.
Čovek je čovek sve dok zna i ume da odvoji život od neživota i istinu od neistine; čovek je čovek sve dok u sebi prepoznaje makar zrnce nade i vere da svoje potencijale može da produbi i samim tim, pređe na neki viši nivo u kome je osnovna ljudska potreba i težnja upravljena ka spoznaji i razviću sopstvenih ideja, kao ideala koji će sa ljubavlju učiniti ovaj svet mnogo boljim mestom za život.
Budimo spremni da prihvatimo odgovornost za posledice svojih postupaka i istupimo odvažno i smelo, oslanjajuči se na vlastitu moć. Moć razumevanja, praštanja i istrajnosti. Dozvolimo da sunce obasja naše živote i svetlost zameni tamu u kojoj živimo. Oslobodimo svoje potencijale i život će nam to višestruko vratiti. Verujmo u budućnost i ona če doći. Lepša, bolja, ispunjenija.
Jer tako smo mi odlučili.

"A sunce izlazi" Ernest Hemingway

Obeležen dodirom rata, Hemingway je preteča generacije nihilističkih pisaca ranog modernizma; bez vizije i nade, ugušenih iluzija i oduzetog prava na svetlu budućnost lišenu senki krvi, posrnulog morala i smrti.
Na ivici beznađa, u začaranom krugu i kolotečini života, bez cilja, Hemingvejovi junaci su posledica i odraz posttraumatskog perioda, svedoci užasa i stradanja i vinovnici sopstvenih sudbina. Poput Beketovih junaka i oni čekaju na Godoa, provodeći vreme u pokušajima ispravljanja već urezanih grešaka, svesni svoje promašenosti i svakodnevne predaje u borbi za osmišljeniju stvarnost. Stilski škrt i nadasve objektivan Hemingway, bez ustručavanja i nepotrebnih stilskih formi, uz mnogo detaljisanja, donosi slike svakodnevnih situacija u životima svojih junaka pokušavajući da stvori opsenu o njihovom mogućem delovanju i kretanju u smeru života. Nasupot tome, svi su oni samo okamenjeni u vremenu koje prolazi mimo njih, dotičući ih na momente i probudivši na taj način, njihovu svest o sopstvenom postojanju. Život za trenutak ili Carpe Diem, svojevrstan je epitet i Hemingvejeve osobenosti koji je, skupljajući životna iskustva na prostorima Afrike, u koridama Španije i vodama Kariba, nastojao da ih pretoči i ovekoveči u besu Cohna, raskalašnosti lady Ashley ili rezignaciji Jakoba.
“Svi ste vi izgubljena generacija” rekla je Getruda Stein, osećajući tragiku i besciljnost koja je isticala iz Hemingvejovog pera; kao da je slutila taj neminovni susret sa smrti koji ovog puta nije bio tako dalek poput susreta Romera i bikova u koridi. Bio je i ostao mnogo više. Jer Hemingway je nosilac novog poretka i veliki aficionado, neshvaćen, neprihvaćen a nesputan. Stranac sa prošlošću koja ga je pratila u stopu i na kraju, obeležila njegovo celokupno stvaralaštvo. Dodir rata.

"Nana" Emil Zola

“Nana” je priča o vrtlogu strasti, o predaji, ljubavi i ljudskoj požudi. U liku Nane je vešto prikazana svaka žena sa svojim snovima, nadama i skrivenim željama; žena čiji je put od vrha do ponora kratak i nestalan. Duhom čista, telom grešna, ona je oličenje moralnog ponora i putene slasti što dovodi do ivice ludila i bezumlja.
Kroz kritički objektivan i sarkastičan presek pariskog društva, Zola je prikazao sveprisutnu malograđansku svest i time u svakom vremenu i svakom čoveku, probudio taj isti Pariz pun prezira i lažnog sjaja. U liku Nane uhvaćena je misao o prolaznosti materijalnog i životnoj vrtešci koja nas jednoga dana uznosi u visine sjaja i besprekornog, a vec narednog baca na rub očaja. Nana je žena koja odiše senzualnošću, privlačnošću i moći; svesna svoje snage, ona poput smrti odvlači u besmisao i porok a svojim razoružavajućim osmehom i konturama svog vajanog tela, ona zavodi, osuđuje, ruši, uništava.
 “Nana” je priča o slabosti ljudskih poriva i pogaženim principima. Kao oličenje greha, iskušenja i izazova volje i vere, “ Nana” je priča naše stvarnosti u kojoj prave vrednosti bivaju potisnute zadahom ništavila, zovom vrele krvi. U liku Nane, Zola je stopio tri žene: Nanu majku, ponekad nemarnu i dosadnu u obožavanju svog Luiseta, ledenu i bezobzirnu Nanu koja gospodari muškim srcima i koristi ih za podmirenje sopstvenih ciljeva, i na kraju onu očajnu i nisku Nanu koja se u vrtlogu strasti predavala udarcima Fontana i na ulicama Pariza tražila svoje korene.
” Nana” je put ka dubinama podsvesti i potrebi da preispitamo sopstvene ideale, želje i snove i da u sebi uhvatimo taj neodoljivi, tajanstveni i izazovni miris.
Miris Nane.

"Judino drvo" A.Dž.Kronin


U detinjstvu se oblikuje drvo ljudskog života sa sve svojim korenjem, stablom i granama. I koliko god se kasnije trudili da ispravimo ružne izbočine što krivudav rast stabla izazove, one ostaju večito uklesane da opomenu i podsete na neprolaznost naših grešaka. Svako od nas je po rođenju dobio drvo svoje sudbine koje prsti detinjstva vešto oblikuju načinivši od njega vitke borove poput onih iz sela Švanze ili pak nesrećno i prokleto Cercis siliquatrium, drvo proteklih duša.
Dejvidu Mareju je sudbina namenila Judino drvo, raskošno i zanosno, drvo koje izaziva uzdahe i mami poglede svih slučajnih prolaznika njegovog života. Međutim, ta naizgled tako neobična i nadarena priroda u sebi je objedinila kiseo ukus pobede i lepote – pre nego što ozeleni, svi prelepi cvetovi Cercis siliquatrium-a opadnu, na taj način predočavajući silnu i vatrenu žestinu zanosa koji uvek pohita nad razumom, a potom biva ugušena i potisnuta procvatom stvarnosti. I Dejvid Marej je u sebi nosio taj dualizam ličnosti; savršenu fasadu koja je prikrivala i čuvala sve strasti i padove, sve gorke uspomene i promašene želje, impulsivne nagone i odbačene snove. Oduvek je bio svestan te dvostruke igre koja se u njemu odvijala ali, iako je u sopstvenim rukama imao moć da presudi i odluči kom delu svog bića da se prikloni, nedostajala mu je odlučnost i snaga, odveć istrošena u bespoštednim borbama da očuva i razvije svoj skroman život do nivoa kada će moći da ispuni svoje mladalačke sanjarije.
Svesna njegove slabosti, Frida von Altišofer je taj kukavičluk vešto iskoristila. Zapravo, i sama Frida je kompleksna i dupla ličnost u kojoj se, sa jedne strane ocrtava iskrena brižnost i duboka odanost na kojoj je gradila prijateljstvo sa Marejem iako često obeležena ženskom sujetom zbog povređenih i neuzvraćenih osećaja, a sa druge strane Fridu upoznajemo kao proračunatu i hladnu ženu koja trezveno manipuliše svojim, duhom slabim, prijateljem kako bi u krajnjoj liniji izvukla preko potrebnu i zadovoljavajuću korist. Ipak, imajući u vidu da bez obzira što se generalno gledano, moralna načela Dejvida Mareja ne mogu dovesti u pitanje već pripisati slabosti njegove volje, to ga ne oslobađa krivice i srama zbog neiskupljivih grešaka koje je počinio – prvo prema nevinoj Meri a potom i nedužnoj Keti. Zapravo, bilo ih je tako puno – njegovih žrtava koje su, u dodiru sa ovakvim karakterom samo gubile sjaj svojih vrlina i potpadale pod uticaj čoveka kome su slatkorečivost i ljubopitljivost celog života otvarale vrata. Daglasovi, a potom i Holbrukovi na čelu sa Doris, ispisali su istoriju isprepletavši svoj život sa sudbinom tog čudnog čoveka, Dejvida Mareja. Kronin podseća na parabolu da se svaka greška u životu plaća. Zbog toga je Doris bila kazna za bol nanet Meri, a Frida posledica prevare Merine kći Keti. Sve je u životu povezano uzročno - posledičnom vezom i stoga je svaka odluka neminovni pokretač neke nove koja pak, za sobom nosi posledice koje uzrokuju potonje događaje. Stoga je taj niz i u Dejvidovom životu beskonačan i dug; ko zna koliko bi još grešaka počinio i koliko bi još novih i nesuđenih ljubavi izgubio da nije rešio da prekrati svoj život tog svežeg jutra. Na Judinom drvetu, stablu svog života, drvetu izdaje od koje je bio satkan. U Ketinim očima ogledala se izdaja Meri, u Fridinom pogledu prevara Keti a u njegovom sopstvenom- izdaja samog sebe koja ga je najviše i zabolela dovodeći do odluke da oduzme sebi život.
Postao je svestan da je celog života lagao sebe i da nije ništa od onog za šta je verovao da jeste. Odbacio je svoje ideale, težnje i stremljenja, odbacio je sreću i ljubav nošen požudom, pohlepom i sebičnošću. Bio je ubog a naizgled je imao sve. No nedostajalo mu je ono najbitnije, lojalnost i odlučnost, snaga da istraje, svesnost onoga što ima koju je shvatao tek kada bi odbacio najvrednije i najdostojnije. I pre svega, nedostajala mu je vera – u sebe, svoje odluke, ljubav i u Boga. Zbog toga je i završio kao Juda, obešen pod Judinim drvetom, znakom svog postojanja.
Simbolom izdaje i kazne.

"Zapisi iz podzemlja" F.M.Dostojevski

“Zapisi iz podzemlja” jedan je od prvih romana koje je Dostojevski napisao nakon devetogodišnjeg izgnanstva i predstavlja odu antropološkom pesimizmu, vrhunac piščeve vešte analize kompleksnosti unutrašnjih konflikata i ljudske psihe.
“Zapisi” su koncipirani u vidu esejističkih dijaloga autora sa neimenovanim sabesednicima, kao i u vidu anegdota iz piščevog života koje za cilj imaju da pojačaju vizuelnu i zagušljivu sliku podzemlja. Tipičan junak Dostojevskog sa sobom nosi dobro znane osobine promašenosti i težnje za napoleonističkom slikom u očima drugih, jer je po sopstvenom poimanju odveć “knjiški i obrazovan”, daleko iznad svojih neprijatelja i svestan svoje umne nadmoći. Uprkos tome, ophrvan neuspehom i kukavičlukom, on podleže preziru onih koje i sam prezire i u gorkoj čaši poniženja pronalazi slast i užitak u osećanju bezvrednosti i ništavila. To beskrajno samoljublje ga poput otrova nagriza zbog toga što je lažno i izveštačeno, maska pred samim sobom kako bi podneo realnu sliku stvarnosti u kojoj je poražen i nesrećan, duboko zaglibljen u blato sopstvenog podzemlja bez snage da nešto promeni. Hranjen mržnjom i dojen prezirom, uništava sve čega se dotakne, osuđujući najviše sebe na taj način. Čak i u trenucima kada ga dotakne promisao i postane svestan da ljubav zarobljava aktom potčinjavanja i tutorstva, prevagne u njemu zov pokvarene i zle naravi koja ga nagoni da ponovo posegne za nasiljem, bilo verbalnim ili fizičkim, kao sredstvom svog socijalnog opštenja. Za razliku od svojih drugih junaka, Dostojevski prema autoru “Zapisa” ne oseća naklonost. Naprotiv, smatrajući da je imao i suviše šansi da promeni svoju stvarnost i zasluži sreću, ne nudi mu spasenje i svetlu nadu za bolje sutra. Ovaj junak je svoje šanse prokockao, nemilosrdno se igrajući se osećanjima drugih i nedužnih, onih koje besprekidno povređuje. Liza je najveća žrtva njegove ogorčenosti i mržnje. Dala mu je sve, svoje telo, dušu i nedužno srce a on je to jednim potezom zgazio i skrhao. Odabrao ju je kao predmet na kome će izlečiti svoje frustracije i povređeni ego; želeo je da joj naplati za sva poniženja koja su mu drugi u životu naneli i za sve trenutke slabosti koje mu je svojom čistom dušom izazvala. Bila je žrtva na oltaru njegovih padova i iskupljenje pred sopstvenom sujetom. Liza je bila fizički rob, dok je on bio i zatočenik i tamničar sopstvene tamnice, dželat i vinovnik sopstvene sudbine. Sam je sebe osudio na život bez ljubavi, ogrezan u nemoralu i “kvazi” svetu u kome je on bio jedini junak i trijumfador, nosilac trofeja i ordena taštine. Možda ga je baš ta mašta i “žica” koja ga je terala da sve preuveličava i osudila na život izvan života, pokidanih socijalnih veza, u sopstvenoj mreži osame i introvertnosti. Apolon je još jedna u nizu žrtvi i pokazatelj stava društva prema njemu kao osobenjaku i egoisti. Ignor, ravnodušnost i nadmenost, glavna su obeležja socijalnog ponašanja usmerenog prema piscu “Zapisa”. I mada je kroz život navikao da udari u taj zid, najviše od svega ga vređa superiornost u očima drugih s obzirom da veruje da jedini ima prava da bude “iznad”. Želi da veruje da su drugi ”bube” , nedostojni njegove pažnje i osobenosti, glupi, površni i isprazni. Uprkos tome, u tim istim ljudima, on traži potvrdu sebe i znak da i sam nije ”buba” već duhovno nadmoćan, umno jači.
Duboko potresen svojim fizičkim kompleksima, traži satisfakciju u višim sferama uma koje je strpljivo gradio, školujući se i napredujući dok nije dospeo u visoku službu. Ali tamo ga čeka ista prepreka koju je naizgled ranije zaobišao- prezir i nerazumevanje kao odgovor na njegovo nipodaštavanje drugih.
Sve dok je podzemlja, biće i pisaca “Zapisa” svuda oko nas. Zagledajte se dobro u ljude oko sebe i videćete da u svima od njih leži deo mozaika tako kompleksne duše poput našeg autora. A možda je ima i u nama samima jer svi nosimo zapise u sebi.
A zasigurno – i podzemlje.

"Doživljaji Artura Gordona Pyma i ostale priče" E.Alan Poe

Edgar Alan Poe je specifičan pisac, obeležen ličnim tragedijama i nesvakidašnjim životom i razapet između svog vremena i vremena kojem je težio, svojih sputanih želja i stvarnosti. Zaljubljenik u romaticizam povučen gotskom strujom, stvara, pre svega, kratke forme u kojima eksplicitno prikazuje slike ubistava, mučenja i smrti, pritom se služeći odgovarajućom stilskom tehnikom koja ga čini prepoznatljivim i izražajnim, možda i najjačim simbolom američke proze. Otac kriminalističke priče u svojim delima pod, naizgled običnim pojavama poput nasilja i zla, krije čitav spektar značenja pojedinih situacija i likova, progovorivši na taj način, i o sopstvenim teskobama kao bremenu vremena koje je gušilo i sputavalo. Mnogi savremenici i kritičari Edgarovog doba, su ga definisali i doživljavali kao
“ zloguku pticu što je preletila njemu poljanu naše nutrine i kad je utonula negde u prostoru, ostavila je za sobom sjenu svojih velikih, crnih krila..”
(Janko Polić Kamov). Bio je, poput dela koje je stvarao, obavijen nekim tamnim velom tajne i misterije, patnje i neizrecive i zle slutnje. U svojim kratkim pričama je često za temu imao psihičku svest ubica i pojam griže saveti i u mnogim tačkama se njegovo pripovedanje moglo naizgled učiniti sličnim stilu Dostojevskog. Osvrnemo li se na priču “Crni mačak”, pronalazimo taj uticaj: oružje kojim ubica počinjava zločin je sekira, smrt dolazi usled udarca žrtve oružjem po glavi i na kraju, ono što možda najviše aludira na ovu sličnost, je ta patološka potreba glavnog junaka da bude otkriven, griža savest ili jednostavno “zlo koje nagoni čoveka da učini nešto samo zato što zna da to ne smje učiniti”. U delima poput “Pad kuće Usher” akcenat je stavljen na alegoričan i simboličan prikaz čovekovog bića, čiji je telesni deo poprimio obris Madam Madeline, a umni – lik Rodericka. Kuća Usherovih je kao spoj tela i duše, čiji napušten i oronuo izgled govori u prilog tezi da bez zdravog uma nema ni telesne snage i obrnuto, smrt bilo kojeg od dva člana porodice Usher, za sobom povlači i smrt drugog a samim tim i celokupno propadanje kao neminovnost. Na sličan način “Krabulja Crvene smrti” donosi misao o tom jedinstvu – samo, ovog puta, Poe se fokusira na jedinstvo svesnog i nesvesnog, sintezu našeg Ja i podsvesti. Snovi označavaju našu nerealnost, stepenik iznad “hipnogičkog” praga kada smo bliže “onom” nego ovom svetu i predstavljen je slikom gostiju na zabavi kneza Prospera – oni su šareni, maštoviti i razigrani. U trenutku kada se oglasi Veliki sat i njegovi otkucaji prožmu dvorane, ti isti snovi ostaju zatečeni, uplašeni pred mogućnošću pojave onog čiji dolazak označava njihovu sigurnu smrt. Prisustva Svesti. Krabulja crvene smrti je ništa drugo do čas buđenja čoveka iz iracionalnog sveta snivanja, a časovnik – ljudsko srce, sat čiji otkucaji nagoveštavaju skoriji povratak u svet racionalnog. U priči “Umorstva u ulici Morgue” veliča se ljudska inteligencija i pre svega, analitički duh koji stoji u kontrapoziciji sa dosetljivošću kao privilegijom trenutka. Pisac nastoji da dokaže da se logičnim i kritičnim pristupom, uz obavezan osvrt na najsitnije detalje, može pronaći nit svakog zločina, ali i svih običnih i svakodnevnih nedoslednosti u životu. Poenta je u pronalasku i sledu smisla i povezivanju delova u celinu, a istina se onda sama prikazuje.
“Doživljaji Artura Gordona Pyma” predstavljaju jedini pokušaj Poea da se ogleda u pisanju dugačkih formi. Kroz priču o pustolovinama i dogodovštinama glavnog junaka, Poe govori i o sopstvenim strahovima, stremljenjima i željama nastojeći da, obraćajući se čitaocu, u njemu probudi osećaj da prolazi kroz iste situacije kao i Artur Pym.
Edgar Alan Poe je bio nesvakidašnji poeta i pisac, večito obeležen svojim patnjama i rastrzanošću, potrebi da iz sebe izvuče ono najbolje i predoči svojim čitaocima. Neverovatnom maštom i stvaralačkim darom, obeležio je znatan deo američkog, ali i svetskog stvaralaštva, na čijim su temeljima mnoga buduća pokolenja pisaca crpila svoju inspiraciju i snagu.
Božansku moć njegove imaginacije.