26. децембар 2011.

"Tajni zapis" Sebastijan Bari

... Slobodno ću reći da je ova knjiga dragoceni pokazatelj da svet još uvek može iznedriti umom sadržajne i raskošne, darovite stvaraoce poput Sebastijana Barija, dvostrukog nesuđenog laureata Bukerove nagrade i budućnosti obećanog, talentovanog i nadahnjujućeg autora mnogih, sigurna sam, blistavih književnih dela za nove generacije koje dolaze.
Njegov stil pisanja, za skalu bogatiji i puniji od mnogih danas popularizovanih i širom sveta marketinški prodanih pisaca, osvaja emotivno prožetim prizvukom istine, tuge,misterije i savršenog vođenja radnje do krajnjeg rasplitanja kompleksne i složene, višeslojne teksture ovog dela.
...

"Jednom sam živela među ljudima i shvatila da su uglavnom okrutni i hladni,ali ipak znam za dvoje ili troje koji su nalik anđelima. Pretpostavljam da važnost svojih dana merimo prema toj šačici anđela koje spazimo među nama.."

"Tajni zapis" uzbudljiva je, prelepa i potresna trodelna drama Rozen Klir, žene čija istorija biva mnogostruko viđena i tumačena; blagošću i naklonošću dr Grina, surovom moralnom pedantnošću oca Gonta i njenim vlastitim, izmučenim i nežnim, umornim i ostarelim umom.
Paralelno vodeći priču pretočenu sa usana njenih savremenika i pročitanu sa stranica njene, rukom ispisane ispovesti, Bari nam do samog kraja ostavlja mogućnost da istina može biti bilo koja od tri ponuđene verzije priče. Na taj način, ni jedan od likova ne biva u startu osuđen ili označen kao nesrećni krvnik ove teške, lične,irske drame. Povesti koja prevazilazi fizičke granice onemoćalog i svenulog tela Rozen Meknalti i proteže se na svaki pedalj bolne i tegobne ratne prošlosti grada Slajga. Grada koji je, izvanredno lepoj ali ubogoj Rozen, otvorio i vrata Plaze i ponor pakla.

"Njegove reči su me pritisle, kao težak kamen suvi cvet."
"Nešto tanano, nežno i krhko, moglo bi se slomiti u njoj,što naši nespretni prsti ne bi mogli da poprave. Jezgro njene istrajnosti."

Autor u ovom delu vešto i maestralno gradi lik oca Gonta, reklo bi se dželata nad sudbinom Rozen Klir a zapravo, samo verskog fanatika i ideologa jednog vremena i jednog doba koje nije praštalo ljudske slabosti a koje je bilo obeleženo uzdizanjem crkve i njenih velikodostojnika na pijedestal svemogućih i sveznajućih, jedinih vlasnika pravde. I to ne bilo kojih već onih pod okriljem katoličke svesti. Prezbiterijanska naklonjenost bila je otrgnuće od sveta ispravnih, prihvaćenih i opravdanih.
Omča oko životne stvarnosti.

"Moram da kažem da sam zavoleo život i uživao u poseti, kako kažu, ali kad izvuku tvoj broj, moraš da ideš."
"Ako dođemo pred vrata raja a da nismo dokazali svoju ljubav, sveti Petar nas ne može pustiti unutra."

O ugledu i nedostižnosti katoličke vere u Irskoj dvadesetih godina prošlog veka, svedoči i jedna od najporaznijih i najsumornije obojenih epizoda iz života Klirovih u Slajgu. Pepeo koji će otac Gont bez premišljanja istresti na dlan siromašnog i čestitog Džoa Klira, ocrtava njegov karakter dajući mu obrise nadmenog i nedodirljivog. okrutnog bića čija priroda biva potvrđena odbacivanjem, osudom i okretanjem leđa Rozen u trenucima kada je jedino njegova reč ili pak ćutnja, mogla sprečiti tragičan sled događaja koji će njen život zauvek obeležiti nasiljem, prezrenošću i izopštenošću. Ignorom društva kao celine.

"Ali kako vreme protiče i ja, kao i drugi, postajem sve iznošeniji, tu i tamo pronalazim zakrpe i rascepe u tkanju sopstvenog bića.."
"Čovek koji uspe da sačuva vedrinu i kad se nesreće sruče na njega, kao što biva s mnogima koji nemaju ničiju naklonost i podršku, zaista je pravi junak."
"Čini mi se da postoji nešto važnije od procenjivanja i donošenja mišljenja o nekome. Mislim da se to zove samilost."

Pa ipak, život koliko uzima, toliko i daje.Nova i neočekivana ljubav donosi joj najlepši i najdragoceniji poklon.Dete Eneje Meknaltija, jedinog koji je nije osudio jer je i sam bio osuđen.Behu to dva bića zaogrnuta nesrećom i usamljenošću, ophrvana sopstvenim,zlokobnim senkama realnosti. Ali plima i oseka zaliva Slajga odnele su u oluji, tajanstveno i mučno,njeno tek rođeno dete. Zauvek izgubljeno i u spisima nepostojeće.Osim u arhivi kuće Nazareta, izvoru sa koga počinje,iako pozno, u jesen, jedna nova, oplemenjujuća i nadajuća budućnost dvoje ljudi.Majke i sina,Rozen i Vilijama. Razdvojenih i otuđenih a igrom života - bliskih.Umom,svešću i onim najbitnijim,emocijama. Pokretačem jednog lepšeg vremena i istinskim pokazateljem da mudrost Svevišnjeg prevazilazi stroge i nametnute norme njegovih zemaljskih slugu.
Mirabile dictu.

".. Na kraju dana shvatamo da je dar života nešto zaista veliko. Nešto veće od starih planina oko Slajga, nešto teško ali začudo i blistavo, nešto što čini da čekić i perje padaju istovremeno. Nagon koji tera staru usedelicu da se stara o bašti, o pokojom ružom i narcisom koji se bori da preživi, isti je onaj koji nam daje nagoveštaj o raju koji će doći.
Od mene je sada ostala samo priča o lepoti."