29. април 2020.

"Školovanje srca" Klod Štajner

...
Sa terminom transakcione analize susrela sam se kao jako mada osoba koja je, želeći da sebi olakša veliku tranziciju u životu, posegnula za knjigom "Emocije" našeg čuvenog stručnjaka i transakcionog psihoterapeuta dr Zorana Milivojevića. I bio je to prvi zemljotres na polju mog emocionalnog opismenjivanja koje je, s pravom mogu reći, otvorio sasvim nova poglavlja moje ličnosti i mog života. Ali ovo nije tekst o toj divnoj knjizi.
Naime, tragom dr Zorana Milivojevića dolazim do saznanja o jednoj izuzetno zanimljivoj izdavačkoj kuči pod nazivom "Psihopolis", specijalizovanoj da nas nauči kako da živimo bolje, sadržajnije i kvalitetnije, emocionalno pismenije i to na ozbiljan i stručan način, nudeći knjige velikih autora i najsavremenije alate psihologije i psihoterapije u svom portofoliju predivnih izdanja.
Sudbinom ili ne, konkurišući za posao u jednoj kompaniji pre nekoliko meseci, transakcioni psiholog me je procenjivao u cilju izrade profila ličnosti i određivanja koeficijenta inteligencije i ostala sam zetečena preciznim, istinitim i prefinjeno nijansiranim zaključcima koje je dotični psiholog oblikovao o meni. To je bio trenutak kada sam shvatila da želim da se posvetim izučavanju i primeni transakcione analize u svom životu i moj logičan korak bio je da istražim "Psihopolis" izdanja.
...

Knjigom "Školovanje srca" započinjem seriju interpretacija dela posvećenih mentalnoj snazi i zdravlju. Smatram da će ovakav iskorak iz moje pripovedačke prakse biti dočekan od vas, dragi čitaoci, sa blagonaklonom reakcijom i radoznalošću budući da nam u svako vreme, a posebno u vreme ove zdravstvene krize, prijaju tekstovi i knjige koje nas osnažuju i izgrađuju.
Otvorimo zajedno nova poglavlja emocionalne pismenosti!

Šta ćete naučiti čitajući ovu knjigu? Kroz niz primera iz života potkrepljenih dokazima o dobrim i lošim emocionalnim odgovorima na njih, otvoriće vam se putokaz ili preciznije rečeno, emocionalna mapa drugih na kojoj ćete bez greške, pronaći i neka svoja pogrešna odredišta. Prepoznaćete se u nebrojeno puno rečenica i napisanog i nekada verovatno, poput mene, poželeti da neke stvari i preskočite želeći da neko drugi to oseća ili misli. Ali skrivanja nema! Ovde smo gde jesmo baš zato što smo se predugo skrivali i pred samim sobom i pred drugima, učeni socijalno prihvatljivom a na sopstvenu štetu. Nije sramota reči Ne, nije sramota ne spašavati druge i ne oduzimati im mogućnost da sami preuzmu odgovornost za svoje postupke.
Nije sramota biti Odrasli.
A ukoliko i mislite da vi to već jeste i da ova knjiga nije za vas, jako biste se iznenadili kada biste u nekim od mnogih primera u ovoj knjizi prepoznali sebe, svoju komšinicu ili kolegu sa posla, člana svoje porodice ili partnera i više nego sigurno, neku transakciju u kojoj ste sami učestvovali željeno ili primorano, udovoljavajući drugima.
U skladu sa kampanjom koja je već dugo aktivna na društvenim mrežama - #VAŽNO JE, dajte sebi privilegiju da se za sebe prvo pobrinete i naučite kako da sebe postavite na pravo mesto, u porodici, na poslu, u životu, uz pomoć izvora lične moći koji ne počivaju na kontroli, manipulaciji ili prećutkivanju već na veštinama emocionalne svesti i delovanja, jednostavno nazvanim - emocionalna pismenost.
Ova veština nam nikada nije bila dostupnija nego sada.
Učite o sebi i menjajte ovaj svet na bolje.
Svačije zalaganje i trud se računa.
Svi smo podjednako važni i dragoceni.

16. април 2020.

"Žena crvene kose" Orhan Pamuk

Već sam naziv ovog dela, puno je obećavao. Ako imamo u vidu da je scenografija svih Pamukovih romana smeštena u kvartove Istanbula, sa uvek prisutnom, poštovanja dostojnom ali tradicionalnom kulturom Islama, samo ime dela već je upućivalo na intrigantan zaplet koji će nas, čitaoce, sačekati negde iza neke rečenice i stranice. Žena crvene kose, osamdesetih godina prošlog veka nije nigde a naročito ne u Istanbulu, bila često viđen prizor.
Osim možda u pozorištu, u tom bezgraničnom prostoru za igru i slobodu.

"Po njegovom mišljenju, žena crvene kose u ovoj zemlji oličavala je ženu koja je iz ovog ili onog razloga bila sa previše muškaraca. To je značilo da ako svesno farba kosu u crveno, svesno bira taj identitet. To što sam pozorišna umetnica ublažavalo je moju krivicu pretvarajući je samo u neku vrstu igre."

Teatar poučnih mitova iznedriće priču o strasti gimnazijalca i glumice putujućeg pozorišta, blisko vezanu za metaforičko-realističnu ideju kopanja bunara. To je i najveća poledica u ovom delu; kamen spoticanja na koji se neiskusni čitalac može saplesti u zbunjenom iščekivanju završetka tog procesa i stranica posvećenih - kopanju bunara. A o čemu je zapravo reč?
Sem duboko ukorenjene, časne tradicionalne veštine visoko vrednovane u turskom istorijskom nasleđu a što Pamuk mudro veliča, ovaj težak i zahtevan posao traženja vode, često i na jalovom zemljištu, osim strpljenja i mudrosti zahteva mnogo više nade i vere u Alahovu promisao, u ideju da nagrada za trud neće izostati. Voda se mora neizostavno pojaviti. Kao i u životu, mukotrpan rad i trpljenje svake vrste - trpljenje frustracije (kamen), iskušenja (žarko sunce) i nepokolebljivosti volje (majstorove pridike) neminovno vode nekoj vrsti uzvišenosti i postignuća, pronalaska, uspeha i odlikovanja. Osim u slučaju ako se na tom putu, pod bremenom teškoća ne slomimo i ne dozvolimo da na površinu isplivaju sve naše slabosti i nemoći, naša nedozrelost i neodgovornost prema sebi i prema drugima.
Ili ako ne počinimo ubistvo. Metaforičko ili pak, stvarno.

"Taman kad mi je ruka postavljala kofu na drveno postolje spontano i umešno spuštajući je malčice sa strane, puna kofa je spala s kuke i pala dole u bunar. Sekundu sam bio sleđen.
- Majstoreee! povikao sam odmah zatim.
Pre jedne sekunde majstor Mahmut je vikao na mene. Ali je u trenutku ućutao.
Odozdo se začuo krik dubokog bola. Potom je sve utonulo u tišinu.
Nikada neću moći da zaboravim taj krik."

Taj motiv ubistva usko je vezan za priču o ženi crvene kose i poput DNK, prepliće svoj lanac sa njenim životnim putem rezultujući i rođenjem i smrću, dveju krajnostima a stranama istog novčića. Koja će strana prevagnuti, zavisi od sudbine. A svaki zločin, uvek prati i kazna.

"Dugo ni sa kim nisam razgovarao; zatvorio sam se u sebe. Postavio sam granicu između sebe i ostatka sveta. Svet je bio lep, a ja sam želeo da i moja duša bude lepa. Ako se budem pretvarao da u meni nema krivice, štaviše zla, polako ću zaboraviti na njega. Tako sam počeo da se pravim kao da se ništa nije desilo."

Satkan iz tri dela povezana neizvesnošću i iščekivanjem, Pamuk ovaj roman gradi poput veštog psihoanalitičara ali i detektiva dajući nam i problem i oruđe kojim ga možemo popraviti; i ubicu i rešenje u našim rukama. A ipak, kraj ostavlja otvoren kako bismo sami dosudili i presudili, shodno svojoj prirodi i svom osećaju.
Sve vreme u senci žene crvene kose.
Kraja i početka ove izuzetne priče.

"U jednom trenutku, kao da je čitav svet utonuo u duboku tišinu nastalu od sećanja."

15. април 2020.

"Čudan osećaj u meni" Orhan Pamuk


"Šta li bi rekao ovaj svet, kad bi progovorio?"
"Islam nije religija kazne, već religija tolerancije i logike."

Idealni pandan mom omiljenom Rusu, Dostojevskom, toj klasičnoj epohi ruske književnosti, jeste jedan turski pisac obučen u odelo Evropljanina, sa Nobelovom nagradom pod miškom i naočarima koje filtriraju težinu sveta pred svima nama.
Orhan Pamuk.
Simbol duboke, sadržajne i životne proze.
A ova knjiga prevazićiće i samo vreme.

" Čovek bi mogao biti usmljen u gradskoj gužvi, ali ono što grad čini gradom bila je zapravo mogućnost da u masi sakrije čudan osećaj koji je nosio u sebi."

Ne mogu sve knjige ni da se prepričaju.Naiđe tako neka koja ti se tesno ureže u dušu pa je sebično čuvaš kao amajliju, kao oslonac za one teške dane. Zavoliš je, doživiš je, kao sebi blisku i svojstvenu, kao ogledalo svog maštovitog i nežnog života.
Kao čudan osećaj u tebi, od svih skriven i sačuvan.

"Šta je, zaboga reci!"
"Ima neki čudan osećaj u meni", odgovorio je Mevlut. "Šta god da uradim, osećam se samim samcitim na ovom svetu."
"Dok sam ja uz tebe, više se nikada nećeš tako osećati."

Mislim da je provincijsko poreklo dar koji nije svakome dat da ga nauči jednom iskrenijem i poštenijem životu. Mi, obični i neobični ljudi iz provincije, svako na svoj način prošli smo golgotu našeg Istanbula, našeg novog početka. Našeg obraćanja gradu koji se svakodnevno menja, punog pridošlica u potrazi za novim životom i svetlom budućnošću.
Mnogi na tom putu nisu uspeli.
Pitam se, koliko li se njih poput Mevluta posle četrdeset i pet godina osvrnulo na put koji su prešli ulicama velegrada, gazeći godine i vreme koje neumitno teče. Koliko su svojih reči potrošili, koliko sebe dali i izgubili a koliko izgradili neke nove i čudne bedeme u sebi da bi se zaštitili od grada koji se nezaustavljivo menja.
A ipak, nešto ostaje trajno i konstantno.
Istina koju nosimo u duši i koja je veća od svkog zida, svake ulice, svakog prolaznika pa i same naše sudbine.
Uspomene, poput one u Mevlutovoj duši.
Ili u par reči - sažeta istina o životu.

"Na ovom svetu, ja sam najviše voleo Rajihu."

14. април 2020.

"Kofer mog oca" Orhan Pamuk

"Za mene, biti pisac jeste priznati skrivene rane koje nosimo u sebi, rane koje su toliko skrivene da smo ih i mi sami jedva svesni, i spoznati ih, osvetliti ih, usvojiti sve ove bolove i rane i načiniti ih svesnim delom našeg duha i našeg pisanja."

                                                  Beseda pred Nobelovim komitetom
                                                  Stokholm, decembar 2006.

...
Od svih knjiga koje sam pročitala iz njegovog pera, Kofer mog oca najviše me je dotakao svojom dubokom i ličnom sentimentalnošću.
Kao da sam ga napokon suštinski osetila; to tanano i nežno jezgro duše Orhana Pamuka.
Bila sam mu, bliža nego ikada.
Bliža nego kroz četiri njegova romana koja sam u dahu pročitala, nesvesna toga da zbog jačine svoje želje postajem taj njegov toliko sanjani "implicitni čitalac", večito između teksta i konteksta njegovih dugih i snažnih romana.
Jedna misao duboko me je potresla.
Misao o tome da piše jer jedino tako uspeva da pobegne od monotonije svakodnevnog života, stvarajući te imaginarne i bogate svetove iz sopstvene dečije naivnosti, iz očuvane lakoće snevanja koja se jedino rađa i opstaje među zidovima njegove puste sobe; u samici koju je sam sazidao kao odbranu od svega potrošnog i praznog spolja. U njoj je izbacio sav nakupljeni bes prema drugima i preobrazio ga u ideje o nekim novim ljudima i njhovim sudbinama, u žilu kucavicu Istanbula na čijoj geografskoj odrednici i okosnici oduvek živi, pogleda zamišljeno uprtog ka Evropi.
Putem ove knjige komunicirali smo mnogo više nego putem i jedne prethodne koja mi je dospela u ruke. Razumeli smo se, dogovorili i ustanovili da iste težnje imamo i o istim pitanjima mislimo; on daleko uspešnije, ja daleko skromnije.
Ali nas isti sentiment i ista nadanja vežu. Veština njegove inteligencije samo naizgled uhvatljiva je dok se tok bistrih misli kao klupko odmotava rečenicu po rečenicu, namotavajući navoje nekog novog romana koji strpljivo skicira u svoju beležnicu. I koju će možda, jednoga dana, poput svog oca staviti u kofer ali spreman da ga preda celom svetu.
Na način na koji je, tom istom svetu, pišući i stvarajući, oduvek i želeo da pripada.

"Završiću rečima o duši, o suštini za koju se mi romanopisci borimo celi život da je saopštimo. Život može biti srećan jedino ako uspemo da ispunimo okvir ovog čudnog i zagonetnog izazova. Za većinu, naša sreća i nesreća ne proizilaze iz života samog već iz značenja koji mu pridajemo. Ili drugačije rečeno, celi svoj život sam lutao kroz buku i gužvu haotičnog, teškog, ubrzanog savremenog sveta, nošen čas na ovu čas na onu stranu životnim obrtima i preokretima, tražeći početak, sredinu i kraj. A po mom mišljenju, to je jedino što se može naći u romanima."

                     Govor prilikom uručenja Nagrade mira Udruženja 
                     nemačkih izdavača, Frankfurt, oktobar 2005.