28. октобар 2012.

"Bruklinska revija ludosti" Pol Oster

" Sve dok čovek ima hrabrosti da odbaci ono što mu društvo nalaže,u stanju je da živi život pod sopstvenim uslovima. 
Zbog kog cilja? Da bi bio slobodan."
" Ne smeš se odreći moći nad sobom, čak ni onda kada veruješ u nekog drugog i kada misliš da taj drugi zna šta je najbolje."

Generacijska priča porodica Glas i Vud samo je okosnica "Bruklinske revije ludosti", neobičnog romana još neobičnijeg izdavačkog puta. Pol Oster stekao je svetsku slavu pišući prepoznatljivim i visokokvalitetnim stilom, umećem pripovedanja koje slikovito dočarava i upliće različita idejna pitanja i ideologije u svakodnevne, obične životne situacije. Međutim,ono što ovaj roman izdvaja jeste činjenica da je suprotno uobičajenom sledu, nicao u redovima elektronskog zapisa kao rukopis koji će tek nakon svoje online promocije i kratke istorije, mesto pronaći i u štamparijama isprva srpske, pa tek onda i svetske javnosti.

"Nikada ne treba potcenjivati moć knjiga."

Nejtan Glas, u ulozi naratora, uvodi čitaoce u etapu svog života nakon što mu je dijagnostikovan rak pluća, brak raspadnut a ideja o Knjizi ljudskih ludosti doprla do svesti. Sticajem sudbinskih okolnosti, Nejtan pronalazi svoje izgubljene rođake i postaje spona jedne razrušene i rasejane porodice. Kroz lik Toma Vuda kome sam pisac, služeći se Nejtanom, predaje časno mesto "glavnog lika", otvorena je široka paleta književnih, istorijskih, političkih i socioloških saznanja kojima Oster nesumnjivo bogati ovo delo dajući mu širinu i plodonosnu, eruditsku vrednost. Zagrižen za političku scenu tih davnih godina, pisac će se u jednom trenutku dotaći i našeg tla izlažući svoje zaključke nakon saslušane priče o nasilju u jednom lokalu u Vermontu. "To zvuči još malo pa kao da živimo u Jugoslaviji", konstatuje Oster. Nama čitaocima ostalo je da zaključimo da će ratni ožiljci i tegobna sećanja, još dugo vremena bojiti sumornu sliku naše zemlje u krvlju natopljenoj, balkanskoj ali i svetskoj istoriji.

"Čitanje je bilo moj beg i moja uteha,moje pribežište, moja simulacija izbora: čitanje iz čistog zadovoljstva, zbog prelepog mira koji te okružuje dok slušaš treperenje piščevih reči u svojoj glavi."

Nihilistički pogled na svet biva potisnut sve do samog kraja ovog višeslojnog romana. Iako su kroz lik Aurore Vud prikazane sve moguće,potencijalne slabosti,propasti i posrnuća kojima čovek može podleći, njeno čudesno izbavljenje nadahnulo nas je osećajem da je nov početak uvek moguć i da život uvek nađe put. Ali taj isti život nije uvek naklonjen drugima kao Aurori i Nejtanu. Poslednje stranice iz knjige starca Glasa posvećene su njegovoj borbi za život u kojoj, ovoga puta, Nejtan odnosi pobedu dok hiljade nevinih Amerikanaca gubi svoju bitku 11.septembra 2001.godine u istorijskom terorističkom napadu na kule bliznakinje. Osteru to omogućava da otvori novo poglavlje koje samo naizgled ne biva završeno a zapravo - budućnost i pripada onima koji odlaze.

"Najveći broj života prosto nestane. Neko umre i,malo-pomalo, izgubi se svaki trag njegovog života. Pronalazači iza sebe ostavljaju pronalaske, arhitekti svoje građevine,ali većina iza sebe ne ostavi nikakve spomenike niti trajna dostignuća: policu s fotoalbumima, svesku iz petog razreda, pehar s takmičenja u kuglanju,pepeljaru ukradenu iz hotelske sobe u Floridi poslednjeg dana nekog davno zaboravljenog odmora. Ovo je moja ideja: osnovaću kompaniju koja će objavljivati knjige o zaboravljenima, da bi se priče, činjenice i dokumenti spasili pre nego što nestanu - i uobličiću ih u jednu neprekinutu pripovest, pripovest života."
"Bivši je ključna reč."

19. октобар 2012.

"Devojka s pomorandžama" Justejn Gorder


Justejn Gorder, kultni je Norveški autor, dobitnik prestižnih književnih priznanja i idejni tvorac Sofijine nagrade za najznačajniji doprinos podizanju svesti i ostvarivanju alternative savremenog razvoja ljudskog društva. Njegov stil pisanja karakterističan je po prevagi dečije misli odnosno nastojanju da radnju svojih dela čitaocima prikaže i približi iz ugla dečije psihe i ličnosti. To ga čini književno prepoznatljivim i jednim od najomiljenijih pisaca kako norveške, tako i svetske čitalačke publike.

"Napisao je priču o devojci s pomorandžama da je pročitam kad budem dovoljno odrastao da mogu da je razumem. Napisao je pismo za budućnost."
"Stari ljudi često misle da imaju više vremena nego mala deca koja pred sobom imaju čitav život."

"Devojka s pomorandžama" moderna je bajka o ljubavi i životu ispričana kroz dve paralelne stvarnosti: iz redova zaboravljenog pisma Jan Ulava i kroz proces odrastanja njegovog sina Georga. Ova dirljiva prepiska između oca i sina nadilazi vremenske, fizičke i materijalne granice i putem duha i mentalnih slika, zaokružuje delo celovitim prikazom stvarnog i zamišljenog, istinitog i nemogućeg. Realnost i mašta vešto se prepliću a ono racionalno, stapa se sa imaginarnim.

"Opera je uvek samo jedna blažena mešavina ljubavi i tuberkuloze."
"Zar ceo svet nije jedna velika bajka od koje zastaje dah?"

Humorom i misterijom, fascinacijom kosmologijom i Listovom Mesečevom sonatom, Gorder otvara vrata života u kući u Humlevejenu gde 15-godišnji dečak Georg dobija pismo svog davno preminulog oca, sa zagonetkom koju treba i mora da reši zarad svog ali i dobra čitalaca. Budućih svedoka njegove i očeve knjige, zajedno napisane. To pitanje tiče se večite ljudske dileme i poimanja: da smo imali priliku, da li bismo izabrali da dođemo u ovaj život sa saznanjem da će nam jednom biti oduzet ili bismo se ljubazno zahvalili i odbili taj kosmički dar? Mladi Georg odgovorio je ovako:

"Biram život. Biram onaj mali krajičak Dobra koji mi je suđen, a možda postoji i nešto što se može nazvati Dobrim. Ko zna, možda se neki Bog nadvija nad celim svetom."
"Svaki pojedini čovek je poput živog kovčega s blagom, prepun misli i uspomena,snova i čežnji."

"Devojka s pomorandžama" u sebi nosi metaforu veću od polazne ideje ljubavne priče; to je oda sudbini koja nas svakoga trenutka u svakom vremenu, vodi ka pravom i odlučujućem mestu.
Ka stepenici naše budućnosti.

"Život je ogromna lutrija u kojoj su vidljivi samo dobitni lozovi. 
Ti si čitaoče,jedan takav loz. 
Lucky you!"

9. октобар 2012.

"Spletkarenje sa sopstvenom dušom" Marija Jovanović

"Sećanje nije zapečaćena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadržaj; ono preobražava prošlost, upisujući joj sadašnje značenje, iskustvo i osećajnost."

S obzirom na ekspanziju trenda kvazi spisateljica, priznajem da sam sa predrasudom prihvatila u ruke ovaj roman mislivši da je i ona jedna u nizu lažnih, književno obrazovanih žena. Međutim, prvi roman Marije Jovanović ubedljivo je najavio nov, snažan i upečatljiv pripovedački ton koji će zasigurno obeležiti vreme pred nama. U sazvežđu zrelih i plodonosnih pisaca ovoga podneblja, zasijala je nova zvezda mladog i atraktivnog, filosofskog senzibiliteta.
Žensko pero nikada odlučnije nije potpisalo listu moderne srpske književnosti. 
A Marija Jovanović, ime je koje će se još dugo vremena pamtiti i citirati.

"Istina je da ne treba pokretati golemo kamenje. Istina je da potone svako ko ga dira, ko izmešta već slegnut teret. Ali ja sam ga pokrenula."
"Iza paravana 'spolja gledanog', svaka porodica je velika tajna, sa manjim ili većim skrivenim paklom u njoj."

"Spletkarenje sa sopstvenom dušom" sinteza je lirične, ljupke, zadivljujuće moći pripovedanja i neovisnog, filosofskog, naučnog duha dokazanog na primeru životnih iskustava, osećanja i shvatanja. Kroz vrtlog životne drame Marine Konstantinović, provučena su politička previranja nekadašnjeg Beograda, psihologija mase, erotične epizode u kojima čulnost nadjačava telesno previrući u "telesno - netelesnu auru" i sve skupa, zaokružuje ovu knjigu utiskom predivne, bajkovite ali i stvarne slike života, strukture priče koju možemo doživeti i sa njom saživeti svoj bol, svoju sreću, svoju tugu, svoju nostalgiju.

"Čitanje kao zamena za stvarno doživljene događaje, čitanje kao beg u sigurnost kule sa koje sve mogu da osmatram, a da ni u čemu ne učestvujem."

Naizmenično mešajući prošlost i budućnost, retrospektivom sećanja i trenutnim događanjima, kroz reči naratora - Marine i Marije, povest o sudbinskom susretu u Eladi dobija iznenadne i neočekivane pokrete i obrte; likovi se smenjuju, budućnost niže a istorija filosofije iskrsava pred našim očima u kratkim, konciznim i jednostavnim objašnjenjima logike Hegela, Kjerkegora, Heraklita, Lajbnica. Te epizode koje naizgled remete i presecaju priču, čitaocima zapravo nude šansu da se od junaka i njihovih sudbina nakratko udalje ne bi li sagledali širu perspektivu prikazane stvarnosti i tako se emotivno distancirali od ideje da Ozirisa, Marinu, Šeleta ili Vasilisa okarakterišu krivim ili pak nevinim. Svako od njih krvnik je sopstvene drame; nema poraženh, nema pobeđenih, već samo ljudi pod bremenom ljudskosti.
Svega onoga što nas uzdiže ali i unižava i obeležava kao grešna i porozna, ljudska bića.

"Uletela sam u njegov pogled kao u zagrljaj."
"Sve oko nas, i mi sami, bilo je toplo i slano. A unutra, u poljupcu - prijatno sveže.To je,zauvek, ukus ljubavi. Slana svežina."

Strastvena i topla ljubavna priča, obojila je ovo delo notama prisnosti i bliskosti. Svaki čitalac mogao bi pronaći fragmente sopstvene mladosti u nesigurnim i melanholičnim Marininim očima ili u nonšalantnoj i bezbrižnoj, Vasilisovoj prirodi. Ali i u oholoj i lažno superiornoj, Ozirisovoj pojavi.

Svaki pisac svojim perom govori o istini neprolazne stvarnosti. Osećaji i sledovi sudbine, istovetni su i bezbroj puta reprizirani samo u različitom vremenu i u različitim ljudima. Stoga nam Marija Jovanović, svojom bogatom leksikom, ostavlja odškrinuta vrata naših domova, prošlih, sadašnjih i budućih, i put na kome bismo trebali da shvatimo da su životne drame začarano kolo svekolikog ljudskog postojanja.
Marina,Vasilis,Oziris - to smo mi sami.
Obični ljudi pod teretom ljudskosti.

3. октобар 2012.

"Živeti slobodno" Nik Vujičić

Živeti bez udova za mnoge bi značilo i živeti bez nade. Ali ne i za njega. Doduše,priznaje da mu život često nije delovao obećavajuće ali on je napravio izbor.
Izabrao je svetlost.

"Život je priča koju sami pišete."
"Moj život najbolje potvrđuje da postoje samo one granice koje čovek sam sebi nameće."

Nik Vujičić, evangelista i motivacioni govornik svetskog glasa, prošlog meseca bio je gost (a može se reći i dobrodošli sunarodnik imajući u vidu njegovo srpsko poreklo) naše prestonice. Tom prilikom održao je više govora na temu ohrabrenja,nade i slobodnog života i podsetio nas na nemerljivu vrednost razumevanja, tolerancije i plemenitosti. Na ideju vodilju svoje prve knjige.
Organizovana u vidu dvanaest poglavlja i završena rečima zahvalnosti Bogu, ljudima i čitaocima, knjiga "Živeti slobodno" ponudila nam je prozor u svet u kome postoje mnoge priče slične našim,ali i teže i gorčije stvarnosti. Ali svima njima zajednička je nepokolebljiva strast za životom, prihvatanje sudbinskih blagoslova i verovanje da je život bez ograničenja - zaista moguć. Naš pisac,najbolji je pokazatelj.

"Božja ljubav prema nama nije ničim uslovljena. On vas ne voli zbog toga što... On vas voli uvek."
"Bacite seme! Savladajte oluju! Sačekajte žetvu!"

Rođen sa retkim tetra-Amelia sindromom, Nik se susreo sa teškom, neizvesnom i obeshrabrujućom borbom za svoje mesto u svetu zdravih, telesno neuskraćenih ljudi. Kroz knjigu pred nama,on nas vodi svojim krivudavim putem emotivnog oporavka i prevazilaženja mladalačke nesigurnosti, osećaja bespomoćnosti i okrutnog vršnjačkog etiketiranja. Sa čvrstom verom u Boga i u ideju da smo svi mi deca Božija vredna Njegove ljubavi kao i uz snagu koju crpi iz svog porodičnog ognjišta, Nik Vujičić postaje propovednik saosećanja, empatije i istinske i nepomućene,unutrašnje radosti.

"Kad vam se čini da vas srećni trenuci zaobilaze,stvorite sami takav trenutak."

Putujući po svetu i šireći svoju misiju, osniva dve neprofitne organizacije ( http://www.lifewithoutlimbs.org/  i http://www.attitudeisaltitude.com/ ) sa ciljem da pomoć i reči utehe svima budu dostupne i bliske. Epizode njegovih susreta sa ljudima sveta i istinama koje od njih saznaje, predočava nam u knjizi nastojeći da nam približi pouku da su ljudske patnje svuda iste i da smo sličniji i povezaniji nego što mislimo da to jesmo. Međutim, navodeći autore i izvore koji su i njega samog inspirisali da krene putem svog životnog poziva, Nik se ograđuje od ideje da treba i može biti naš duhovni vođa ili guru. Jedini istinski vođa kome svi služimo jeste Bog, napominje Nik dajući nam česta i mnogobrojna citiranja iz Jevanđelja.
Njegovu novu knjigu "Nezaustavljiv" sa nestrpljenjem očekujemo. Imaćete prilike da čitate o njoj i na ovom blogu jer istina je da životne priče i energija poput Nikove, bivaju napajane sa izvora koji nikada neće presahnuti.
Najbolje od Nika Vujičića - tek sledi.

"Želim da vam zahvalim na podršci i širenju poruka nade koje ćete preneti svojim prijateljima i članovima porodice. Mnogo vam hvala!"