22. мај 2011.

"Manhattan Transfer" John Dos Passos

"Najveći je užas u tome što nam, kada nam Njujork dogusti, ne preostaje više nikakvo drugo mesto. Ovo je vrhunac sveta. Jedino što možemo činiti jest da se okrećemo i okrećemo u veveričjem kavezu."

Još jedan od pripadnika izgubljene generacije, John Dos Passos stvara slobodno, nadahnuto i inovativno. Gotovo filmskom tehnikom, svoj roman "Manhattan Transfer" gradi metodom isecanja i umetanja kadrova, poput scenarija za film o Njujorku kao gradu velikih očekivanja i uzdignuća ali i slućenih i neslućenih nesreća i posrtanja. Iako biva duboko razočaran u Ameriku i poražen propašću svojih političkih ideala, u njemu i dalje postoji osećaj pripadnosti, bliskosti i prepoznavanja Njujorka kao svog kutka koji je i ponos i neizvesnost, obećani grad i leglo poraza ali svakako glavni nosilac radnje i istinski junak ovog dela.
Pesimističku viziju o preplitanju i komešanju ljudskih sudbina i naravi pretočio je u trodelnu povest rođenu na ulicama Brodway-a koje potišteni i očajni Bud vidi samo kao pokazatelj svoje nemile sudbine; u slikama broda sa koga Lily Herf doživljava Manhattan i potom svom sinu Jimmy-ju prenosi utiske o istom; u čudnovatom ali zasluženom društvenom uzdizanju Conga... U oku posmatrača nalaze se i prave vrednosti i veličine Njujorka, grada sa hiljadu lica koje, oblikovani vlastitim iskustvom i prošlošču, njegovi stanovnici doživljavaju ili u vidu nade ili u vidu beznađa.


"I nemoj ovo zaboraviti: ako je čovek uspešan u Njujorku, onda je uistinu uspešan!"
"Ali,zar se nikad ne osećate usamljeni u velikom stranom gradu kao što je ovaj...? Sve je tako tegobno."

"Manhattan Transfer" politički je obojen roman američke književnosti dvadesetih godina prošlog veka kao otisak piščeve svesti o proživljenim ratovima i nepravednim stradanjima njegovih uzora i predvodnika a čije je nesreće doživeo kao lične i duboke. Stoga,taj osećaj bezvoljnosti i samog prepuštanja i utapanja u sopstvenu tragičnost, prikazao je slikama požara, ubistava, ništavila i propadanja.


"Vrelo nacionalnog života zatrovano je na izvoru."

Revolucionar,osobenjak,idealista - sve je to John Dos Passos.
Intelektualac burne i nezadržive snage uma.


"Nikada ne vidim zoru a da ne kažem sebi možda."

10. мај 2011.

“Zapisi iz mrtvog doma” F.M.Dostojevski


Čovek je stvorenje koje se na sve privikava i, ja mislim, to mu je najbolje što mu je određeno.

“Zapisi iz mrtvog doma” istinito su, sumorno i otrežnjujuće svedočanstvo o stradanjima i iskušenjima koje je pisac doživeo među teškim i kamenim zidinama zatvora tokom svoje robije.To tegobno i ožiljno iskustvo čeličilo je u njemu volju, snagu i spremnost da istraje i dočeka dan kada će, osvešćen sopstvenim greškama, okusiti slobodu spoljašnjeg sveta punog mogućnosti, raznolikosti i novih početaka.

"Zbogom! Sloboda,nov život,uskrs iz mrtvih! Da divnoga časa!"

No pre toga bilo je neophodno da pisac prođe svoj razvojni put i na temelju sopstvenih grehova izgradi novu, snažniju i potpuniju verziju sebe čineći na taj način i pomak u svetu koji ga okružuje. Jer jedna mala promena, poput zupčanika, u stanju je da pokrene čitavu lavinu pozitivnih obrta.

“Ali stvarnost čini sasvim drugi utisak nego znanje i čujenje.”
“Nalazim da navika može i najboljeg čoveka pretvoriti u grubu i tupu životinju.”
“Čovek ne može da živi bez rada i bez pravog normalnog života – kvari se i postaje zver.”

Dostojevskog kao pisca karakteriše sklonost ka saosećajnom pristupu svojim junacima pa stoga, u atmosferu prezira,nasilja i najgorih prestupnika,on uvodi epizode zatvorskog pozorišta nudeći na taj način čitaocima šansu da aktere priče sagledaju i iz druge,humanije perspektive – kao vredne i još uvek korisne ljude koji uprkos nedelima koje su počinili, zaslužuju barem trunke razumevanja ako ne i drugu šansu. Na taj način,pisac brani i sebe zalažući se za napredak društvene svesti na mnogo širem nivou -van granica koje nameću predrasude i socijalni tabui...

“Čovekoljublje,pažljivost i bratsko saosećanje prema bolesniku ponekad su potrebniji od lekova.”

I zatvorenici su bolesni ljudi,zatočenici sopstvene bede koja je samo naznačena fizičkim odustvom slobode a zapravo – utamničenje je duše. Kazna je za njih samo delimično iskupljenje dok najveći danak plaćaju sebi,svojim razorenim porodicama i odbačenim snovima.
Njihov mrtvi dom“,odraz je njihove duše. Uvele,slomljene,posrnule.
A ipak,u njima i dalje ima ljudskosti.I dalje dobrote.I dalje vrednosti.
Zaslužuju drugu šansu.Zarad vere u mogućnost novih početaka.