27. октобар 2020.

"Ulhva, šamanka" Kim Tong Ni



" Imam ćerku! Imam duhovnu ćerku. Sveta Sonvang sa planine Sondo će je dugo,dugo pomagati, podržavati, čuvati i voditi. "

...

Kratki uvod u recenziju 

Prošle godine sam prvi put u životu, bila u prilici da blisko upoznam mlade ljude poreklom iz Južne Koreje. Iako ih je život naneo na put daleko od njihove domovine, u eri milenijalaca sa šakama punim gedžeta, oko stola sa kimčijem okupili smo se ipak zajedno pričajući između ostalog i o tradicionalnom svetu njihove rodne zemlje. Nedugo zatim, dobila sam i knjigu posvećenu ovoj dalekoj i mističnoj naciji iz ruku Nj.E.ambasadora ove zemlje u Srbiji i po prvi put se susrela sa terminima i ideologijom o kojoj ništa nisam znala i o kojoj, i dalje nedovoljno znam. Stoga me je "Ulhva, šamanka" sa polica Geopoetike privukla, koliko idejom šamanizma koja mi je bila toliko daleka od korejske kulture i nacije, toliko i činjenicom da je za ovu knjigu Kim Tong Ni bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost 1982.godine.

Iako je nagrada pripala drugom autoru, ova knjiga je upoznala svet sa raskošnim i slojevitim korejskim duhovnim nasleđem.

...

" Jong Sul je znao da su majčina osećanja i vera veoma udaljeni od hrišćanskog učenja. Pomislio je da bi bilo neizmerno teško i mučno naterati je da razume i prihvati protestantizam. Razlog je bio što se njegova majka, blage i tople naravi, sada promenila, postala je šamanka posednuta duhovima. Nekada razumna i topla, sada je postala nasilna i tvrdoglava žena puna gneva. Kada je prošli put njena božanstva nazvao idolima, izraz lica joj se istog trena promenio, napala ga je, nazivajući ga mongdalom i demonom. Da joj se tada malo usprotivio, možda bi mu i vodu pljusnula u lice. Ranije se nije naprasno srdila i napadala druge oštrim rečima, pa čak i ako bi joj vređali i kudili sina. Uzdahnuo je, pomislivši kako je njegova majka za deset godina, koliko je šamanka, postala sasvim druga osoba. Njen razum je postao jalova i spaljena zemlja na koju je bilo nemoguće posejati reči Jevanđelja koje je on, srca punog nade i bodrosti, doneo sa sobom. "


Ovaj prvi susret sa književnim tragom Južne Koreje, opisala bih kao svoj upliv u ritualni, obredni i paganski način života sa kojim me je ova knjiga upoznala kao sa tradicijom koja je Južnu Koreju još pre više od sto godina, podelila i jače i snažnije od ratova koji su je zadesili. Istražujući u cilju paralele između nekadašnjeg i sadašnjeg, otkrila sam brojne intervjue koje su za moderne medije davali svih prethodnih godina žitelji Seula i u kojima su, bez ustezanja, govorili o funkcijama šamana u njihovim životima i trenutnoj ulozi koju ovi glasnici bogova danas igraju u njihovim sudbinama a kojih na području Južne Koreje, i dalje ima u velikom broju. "Ulhva, šamanka" prvobitno se izrodila iz misli autora 1936.godine, kao pokušaj spiritualnog bekstva od spoljnog okupatora u vidu Japana i kao oaza narodu kojem je pretilo nešto mnogo više i gore od fizičkog sakaćenja nacije - pretio im je gubitak kolektivnog identiteta i misli. Kim Si Đong, pod pseudonimom Kim Tong Ni će tek četrdeset i dve godine kasnije svoju pripovetku pretvoriti u roman u želji da nacionalno blago prenese dalje, ka novim generacijama koje možda hoće a možda i neće, shvatiti suštinski značaj šamana i čuti njihov glas među populacijom neverujućih. Ukoliko danas znamo da se najveći broj Koreanaca izjašnjava hrišćanskom veroispovešću, potom budističkom pa onda muslimanskom, jasno je da je šamanizam gurnut na samu ivicu opstanka u čeljustima zaborava i prevaziđenog.

" Razumem dobro šta mi govoriš. Ali kada ljudi poput tebe napuste ovaj svet, samo užasni ostanu tu. Mora da bude više takvih kao što si ti kako bi prosvetlili i izveli ljude na pravi put. Moramo da ih podučimo, jer se oni zbog neznanja tako ponašaju. " 


Upravo ove reči idealno opisuju ono što je hrišćanstvo i učinilo šamanizmu u Južnoj Koreji - istisnulo ga je sa trona tradicionalne religije i nametnulo se kao ispravna, pravilna, bolja religija. Ali da li postoji tako nešto poput ispravne religije? Vernici koji poštuju šamana svedočili su brojnim čudotvornim izlečenjima koje su oni poput Ulhve, izveli tokom ogu guta, velikog ceremonijalnog procesa u kojem bi Ulhva prizivala duhove umrlih koji su zaglavljeni između ovog i onog sveta ili tokom kojeg bi pak, svoju boginju zaštitnicu Sonvang sa planine Sondo, molila za izlečenje, brak ili kakvu drugu prigodu svojih vernika prinoseći darove na oltaru, obučena u svečanu odeću i sa zvoncetom u ruci koje bi oglašavalo početak ovog rituala. Šamani su, u vreme kada je pisana ova pripovetka a danas roman, bili poštovani i omraženi gotovo istovetno; glas o njima prenosio bi se duž planina i polja spajajući gradove i sela, u koje su glasnici dolazili sa molbom da šamani i njihovoj porodici donesu blagostanje a predacima mir i spokoj. Sa druge strane, sam šaman i njegova porodica bili su omalovaženi u vidu gražana najnižeg reda, obično rađajući vanbračnu decu koju ništa bolja budućnost nije čekala jer se uloga šamana nasleđivala ili sticala bolnim iskušenjima sudbine u vidu gubitka zdravlja, razuma, stabilnosti. Šamanke ne biraju svoj životni put već taj isti put bira njih, putem snoviđenja i vizija a potom incijacije koja ih pretvara u ono što im je i predodređeno da u ovom životu i budu - šamanke, glasnice bogova podzemlja i neba.

" Sa obe strane šporeta na drva gorela su dva fitilja u posudici sa uljem, iznad, na mestu gde je stajao lonac, bila je slika Božanskog generala u zlatno-zelenoj odori sa dignutim kopljem, dok je ogromnim stopalom gazio zlog duha crvenog lica u crvenoj odeći. Iznad se nalazila mala slika sa ideogramima, ukazujući da je to sveta Sondo, njena boginja zaštitnica, dok je zid ispod Božanskog generala bio ispunjen kitnjastim slikama raznih đavola ili duhova. Sa desne strane šporeta, iznad, na malom prozoru, nalazila se slika crvenog đavola koga je Volhi pre neki dan nacrtala. Bezbroj raznobojnih tračica visilo je ne samo sa zidova već i sa greda, na svakoj tračici bila je slika, šareni papirić i komadić tkanine, sve to odavalo je utisak da se ili ulazi u raj ili se spušta u pakao. "


Kim Tong Ni bio je poput vizionara koji je, krajem svog najpoznatijeg dela, predosetio rasplet religijskog klupka u svojoj zemlji decenijama kasnije nakon njegove smrti. Sukob majke šamanke i sina protestanta, kao centralna tema ovog dela, može se posmatrati i kao sukobljavanje prošlog i novog, drevnog i modernog, poznatog i ne toliko poznatog. Iako se stiče utisak da je šamanizam u ovom delu prikazan celovito i spisateljski objektivno, završetak dela klasifikuje ga kao mračan i loš religijski pravac koji je zamutio svest mnogih ljudi odvodeći ih sa puta dobrote i svetlosti ka tami i zamračenju misli i duše. Možda je to još jedan od razloga što danas, ta reč šamanizam u svesti ljudi širom sveta stvara asocijaciju na nešto nakazno, obredno, primitivno, na zlo i smrt koji vrebaju da za sobom povuku u dubine ponora sve one koji odbace svog Boga zarad sveta duhova i senki.

" Nije dobro da se tako ponašaš. Ako si toliko odlučan da reči Jevanđelja preneseš uprkos svim nedaćima i razočaranjima, kao što si rekao, onda moraš da izguraš do kraja, uprsko svemu. "

Ogromnu zahvalnost dugujemo izdavačkoj kući Geopoetici koja nas putem ovog i drugih izdanja iz edicije Svet proze, upoznaje sa dalekim i stranim svetovima čiji deo možda i želimo da budemo.

Sa svakom pročitanom knjigom, ta moć je sve veća i sve više se nalazi u našim rukama.

18. октобар 2020.

" Antologija moderne kineske priče " grupa autora


" Tankom svilenom niti probušiću suze i zašiću ih za dva kraja mesečevog srpa, a onda ću pokupiti sve zvezde i njima popuniti prazan prostor između njih. Zar neće to biti kao korpica zlatno-žutog cveća? Njegov miris biće molitva pokajnika i molim te da ga primiš. Imam samo tu korpicu cveća da ti poklonim! "

                                           Bing Sin "Natčovek"

Isprva zamišljen kao skromni pokušaj a nadave više nego uspešan i pohvala vredan poduhvat, ova antologija moderne kineske priče u izdanju Geopoetike predstavlja kulturni i transgeneracijski književni most između dve nacije potpuno drugačijih shvatanja i tradicija.

Ova knjiga je ta dugo očekivana svilena nit koja povezuje duh kineskog stvaraoca i um srpskog čitaoca, provučena kroz prste izvanrednih prevodioca i poznavaoca kineske savremene književnosti.

Ona je prozor u svet ranog kineskog modernizma.

Osmišljena kao skup deset pripovedaka i novela iz zlatnog doba kineske moderne proze, antologija moderne kineske priče donosi prikaz dve snažne, suprostavljene struje - jedna je tradicionalna konfučijanska kultura, duboko ogrezla u kolektivizmu, u postojanju pojedinca samo radi sistema, učenjaka, daoa i suprotno njoj, kao pandan tradiciji koja se sve više urušava pod naletom modernog, svežeg, savremenog, naprednog, upoznajemo neke ljude novog doba, emotivno osvešćene, obrazovane, snažnih ubeđenja i još snažnijih delovanja u pravcu napretka, pronalaska, usvajanja svega što je drugačije, moderno i preko potrebno. Prevazilaženje okorelih, dotrajalih obrazaca izmiče tlo pod nogama nesigurnom, tradicionalnom obliku postojanja koje seljake i dalje tera na patnju, na nemaštinu i beznađe a mlade ljude drži pod ključem očekivanja sredine koja njihovu budućnost oblikuje kao pirinčani kolač po svom ukusu. Ju Dafu, Bing Sin, Lu Sun, Ding Ling, Ši Džecun, Ling Šuhua, Šen Cungven, Lao Še, Mao Dun i Sjao Hung hrabro su se suprotstavili tom zamračenju misli, zatupljivanju mase radi ostanka u onom što je poznato ali ne i ugodno, prihvaćeno ali ne i željeno, stabilno ali ne i radosno.

" Kino, oh, Kino! Zašto nisi bogatija i jača? Ja to više ne mogu mirno da trpim. "

" Mlad mesec visio je u zapadnom uglu neba, nalik tankoj i nenašminkanoj obrvi kakve vile. "

                                                                                                           Ju Dafu "Potonuće"

Kineska mitologija čest je pratilac i lajt motiv brojnih pripovedaka u ovoj knjizi. Imajući u vidu da su čitaoci u izuzetnom predgovoru ovom izdanju napisanom od strane Mirjane Pavlović i Zorana Skrobanovića, upoznati sa svakom od priča i autora kao i sa podatkom da su priče iz ove antologije baš one koje su većinu spomenutih autora i učinile prepoznatljivim i afirmisanim, stiče se utisak da je mitologija duboko utisnut žig u nacionalnoj svesti mnogih pisaca koji najveću inspiraciju i nadahnuće crpe baš iz legendi i priča svog kraja i svog naroda. "Let do Meseca" Lu Sun u potpunosti je nadrealna priča i fantazija koja je, uz Mao Dunove "Svilene bube", ostavila najjači utisak na mene preplićući mitološko i realno u klupku povesti o Ji i Čang E, mužu i ženi koji su fiktivni koliko i realni, koliko mogući i prizemni, toliko i daleki i nedokučivi a čiju tajnu i magiju svi oko njih prihvataju kao normalnost i izjednačavanje večnosti i ograničenosti vremenom i prostorom.

Mao Dunove "Svilene bube" opčinile su me vanvremenskom pričom o trudu, zalaganju, posvećenosti i nadi, porodičnom kultu i uzdrmanim vrednostima u današnjem savremenom, ubrzanom svetu u kojem živimo i inspirisana ovom pričom, za konkurs Instituta Konfučije iz Beograda, napisala sam priču "Pristavite čaj, gospodine Li Jun " vraćajući na taj način sve ono najlepše što mi je ova antologija i pružila - zalog za budućnost i produženje kineske misli i ruku tako gde još uvek nisu dosegle.

Skromne svilene niti ka budućim generacijama nekih novih pisaca i velikana.