26. јануар 2017.

"Južno od granice, zapadno od sunca" Haruki Murakami

...
Od kada sam pročitala njegovu knjigu "Muškarci bez žene", nosim gorak osećaj da Murakamiju kao pripovedaču nisam odala dovoljno zasluga i priznanja, da mu nisam posvetila interpretaciju kakvu zaslužuje. Ali ta zbirka priča o muškarcima i njihovim voljenim i željenim, pa izgubljenim ženama, nije me ni približno dotakla koliko ova knjiga. U jednom trenutku čitanja, osetila sam toplinu sopstvenih suza i shvatila da su tematika i stil ovog dela, dotakli i neke moje duboke, još žive rane.

" Sve što ima oblik, jednog dana će biti izbrisano. Ali neka osećanja ostaju sa nama zauvek. "
" Znaš, Hađime", rekla je. " Neke stvari ne mogu nazad, nažalost. Kad jednom krenu napred, ma koliko se trudio, ne možeš da ih vratiš na ono što su bile. A ako i makar kakva sitnica pođe naopako, tako ostaje zauvek. " 

Što više čitate jednog pisca, to postajete svesniji njegovog stila i toka misli a murakamijevsku prozu odlikuje jedna čista japanska pedantnost i sažetost; jednostavnost i pravilnost. Uzlazna putanja osećanja i doživljenog koja kroz detinjstvo glavnog lika Hađima, vijuga poput planinskog potoka iz imena njegove devojke Izumi. Ta pitkost ali ne i plitkost; ta jezgrovitost književnog izraza čini ovu ali i druge Murakamijeve knjige, štivom koje se ne ispušta iz ruku jer se čita lako, brzo i predano, potpuno uranjajući u jedan svet bujne mašte i još bujnijih osećanja i nagona njegovog autora.

" Imam osećaj da sam u svom životu do sada uvek pokušavao da budem neko drugi. Da odem na neko novo mesto, dokopam se novog života i budem neki novi čovek. Više puta sam to do sada radio. To jeste u izvesnom smislu bilo deo sazrevanja, a delom je to bio pokušaj promene ličnosti. U svakom slučaju, mislio sam da ću se, postavši drugačiji, osloboditi onoga što sam do tada nosio u sebi. Ja sam to zaista ozbiljno želeo i verovao sam da je to moguće, samo ako se potrudim. Ali, to me ipak nikud nije odvelo. Ma kuda išao, i dalje sam to samo bio ja. I dalje su moji nedostaci oni isti. I ma koliko se moje okruženje menjalo, i ma koliko prizvuk tuđih reči bio drugačiji, ja sam i dalje ništa drugo do jedan nesavršen čovek. " 

Kroz priču o odrastanju i sazrevanju dvoje nerazdvojnih prijatelja i jedinaca, tinejdžera Hađima i Šimamoto, počinje univerzalna priča o rađanju dečije naklonosti i njenoj transformaciji u prvu ljubav kroz godine koje slede. Međutim, strah, nesigurnost i smetenost nestašnih godina, razdvaja ih na putu intimnosti i ljubavi i u njihov život upliće probleme i odgovornosti odraslog doba. Ali iako započinju svoje živote jedno daleko od drugog, u njima se ne gasi sećanje na detinjstvo i vezu koju su razvili  kroz sate provedene zajedno, slušajućí note pesme Net King Kola "South of the border" a koja je u vreme adolescencije budila radoznalost i nevinu znatiželju prema suprotnom polu, prve naznake njihove, kasnije burne seksualnosti. Jedan članak u novinama će poput konca sudbine, uvezati ovo dvoje razdvojenih prijatelja u ljubavničku mrežu požude, predaje i bola, bez pobednika i gubitnika. U tom vrtlogu strastvene prevare, prevareni biće samo akteri iste; on svojom iluzijom o novom poćetku i novom životu, ona svojom potrebom da bar nakratko pobegne od gubitka koji je iza sebe ostavila. Ali na koncu svega, sudbina će posložiti sve kocke na mesto na kojem i treba da budu, vraćajući Šimamoto u tamu iz koje je i došla a gurajući Hađima u ruke Jukiko, one kojoj njegova muška sloboda i pripada.

" Ništa se, Hađime, ne može videti na fotografijama. One su tek senka. Prava ja negde je na sasvim drugom mestu. To fotografija ne može da odrazi", rekla je. "
" Može biti da južno od granice nekakvo možda i postoji. Ali, zapadno od sunca, tog možda nema. "

Ovaj autor, čiji su i dečiji likovi prosvećeni u meri da mogu da shvate i spoznaju suštinu istine, one okom nevidljive potvrdne stvarnosti našeg postojanja, uči nas da ljubavi pristupamo zrelo, svesno i odgovorno, da je ne ispuštamo lako iz ruku i da ne verujemo da će nam druga šansa za istu ikada biti data. Jer kao što to kaže dvanaestogodišnja Šimamoto:
 " Kad prođe izvesno vreme neke se stvari ščvrsnu. Kao cement u kofi. A kada se to desi više nema natrag - više ništa ne možemo da promenimo. " 
Možda nam je Murakami ovom knjigom otkrio samu suštinu ljubavi za kojom svi tragamo. A ona je, shodno njemu, jednostavna i može se svesti na samo nekoliko reči.

" Slušaj, ja znam. Možda niko drugi nije shvatio, ali ja jesam. " 
 


1 коментар:

  1. Mnogo me zanima lik Šimamoto i zašto je morala da unese takav nemir, te da se vrati odakle je došla - niotkud?

    ОдговориИзбриши