13. новембар 2010.

"Vladalac" Nikolo Makijaveli

"Jedna promena uvek ostavlja razloge za ostvarivanje nove promene."
Nikolo Makijaveli (1469-1527) politicki je filozof iz doba renesanse cija se ucenja, u danasnje vreme popularno oznacena kao "makijavelizam", smatraju pretecom i osnovom realpolitike. Delo "Vladalac" (Il Principe) objedinjuje njegovo iskustvo, sakupljano tokom karijere u drzavnoj sluzbi slobodne Republike Firence nakon pada Medicijevih sa vlasti, i znanje koje je zadobio kao kancelar i sekretar druge kancelarije,a nadogradio cestim putovanjima po dvorovima sirom Evrope. Stoga, sistematizovano politicko gradivo koje cini "Vladaoca", smatra se njegovim najpoznatijim i svakako najuspesnijim delom iako je svojim literarnim radom, koji obuhvata izmedju ostalog i pesme i komedije u prozi, ostavio znacajan trag u knjizevnom opusu renesansne umetnosti.
Makijavelijev trnovit i neizvestan put ka drzavnoj sluzbi isprepletan je i cvrsto povezan sa, podjednako nestalnom, vlascu porodice Medici u Firenci, koja je diktirala njegovo gubljenje i ponovno vracanje polozaja sve dok nije bio optuzen i uvucen u aferu oko neuspele zavere protiv ove porodice, kada biva osudjen i mucen. Blagoscu jednog od potomaka porodice Medici, pape Lea X,biva oslobodjen od teske presude. Tada zapravo i pocinje najplodonosniji period njegovog knjizevnog stvaralastva kada na imanju San Kosano nadomak Firence, provodi zivot u miru i intelektualnoj prepisci sa svojim prijateljem Franceskom Vitorijem, pocev od godine 1513-te. Ta znacajna prepiska, pored pisma Lorencu de Mediciju Velicanstvenom kome delo i biva posveceno, svojevrstan je uvod u "Vladaoca" u kome se daju naznake uticaja i razloga koji su ga naveli na pisanje ovog dela.
Poznat po zastupanju strogih i okrutnih politickih ideja, Makijaveliju se pripisuje recenica "Cilj opravdava sredstvo" iako je on, u ovom obliku, nije definisao ni u jednom svom delu. On kaze:

         "Treba napomenuti da se ljudi moraju ili pridobiti ili unistiti, jer se svete za male uvrede, dok za velike ne mogu; stoga nasilje treba sprovoditi tako da se ne moras bojati osvete. "
         "Priroda ljudi je nepostojana; lako je ubediti ih u jedno, ali je tesko odrzati ih u tom ubedjenju. Zato je potrebno biti tako spreman da se, kada vise ne veruju, silom nateraju da veruju."

U dvadeset i sest glava, susrecemo se sa politikom i vojnim potezima kralja Luja XII-og i naznakom na pet gresaka koje je ovaj vladalac pocinio i izgubio vlast; sa pohvalom i opisom strategije Rimljana u osvajanju i cuvanju vlasti u Milanu; sa Darijevom drzavom i surovim i nasilnim rezimom Agatoklea; sa Hijeronimom Sirakuzaninom kao primerom na koji nacin se od "privatnog lica" moze postati vladalac..
       Uz mnostvo drugih primera, Makijaveli je rasclanio a potom opet objedinio svoju politicku svest uvodeci temelje u ono sto ce kasnije biti poznato kao vojna strategija i politika ratovanja. Ipak, treba imati na umu da je prilikom pisanja  "Vladaoca", autor cesto odstupao od istorijski poznatih cinjenica zarad zelje da plasira svoje ideje i potkrepi vlastita tvrdjenja, sa izuzetkom Rimske istorije na koju je gledao sa blagonasklonoscu.
Na kraju, sustina njegovih ideja moze se sazeti i sagledati u jednom od najvise citiranih delova "Vladaoca":

" Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se uopšteno može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, pritvorni, izbegavaju opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv, imetak, žene i decu, kako sam vam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, okreću se.
 Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove reči, pa se nije ni na šta pripremio; jer prijateljstva, koje se dobijaju za platu, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, a ne poseduju, pa se u pravo vreme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im uliva strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki, tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom pretnjom kazne."

7. новембар 2010.

"Formule ljubavi" dr Zoran Milivojevic

Uzimajuci u obzir stalozenost, nenametljivost i mudrost kojom odise pojava dr Zorana Milivojevica, verujem i dajem sebi za pravo da tvrdim da i sve ostale njegove knjige, bas poput "Formula ljubavi", produhovljuju i pomazu zrelosti da ostvari i dosegne svoj razvojni put.
Ovo delo jako je dobro koncipirano omogucavajuci citaocu da isprati njegove celine po redu koji sam odabere, pritom ne remeteci moc razumevanja sadrzaja. Na osnovu sugestije samog autora, pre citanja i nakon procitanog dela, treba uraditi test koji se nalazi na samom kraju knjige a koji za cilj ima da nam ukaze na nasa iskrivljena verovanja u ljubavi. Ovim efektnim potezom, autor nam pokazuje da jeste i u kojoj meri je moguce promeniti svoja uverenja cak i ako nam se nekada ucine izuzetno cvrsta i postojana.
Dr Milivojevic, nesvakidasnji je mislilac i psiholog koji svojom recju i delom dopire do svesti citalacke publike razlicitog uzrasta i nivoa obrazovanja. Omiljen i postovan, na pristupacan i razumljiv nacin, prenosi nam svoje ogromno znanje sticano dugogodisnjim teorijskim i prakticnim radom na razvoju i unapredjenju psiholoskih pravaca i disciplina. "Formule ljubavi" svojevrstan su dijalog sa nasim sopstvenim bicem: sta jesmo a sta ne treba da budemo, gde smo sada a gde zelimo biti u buducnosti..Istinski vredno stivo koje pomera granice nase emotivne inteligencije, navodi na preispitivanje,na traganje za odgovorom i pronalaskom istog uoblicenog u, iskustvu punim i domisljatim,recima dr Milivojevica.
Zablude su nus produkt naseg ranjenog bica. Nekada ih nismo ni svesni a nekada su nam svesti dostupne, ali bez resenja kojim bismo neutralisali njihov poguban uticaj.
I stoga,svoje resenje potrazite medju formulama ovog izuzetnog coveka:
"Zaljubljenost traje onoliko dugo koliko se projektovana predstava odupire stvarnosti druge osobe.
Zaljubljenost je negacija ljubavi. "

"Kad dusa zamire" Lajos Zilahi

Ova knjiga potresno je i duboko svedocanstvo o patnji koju je autor iskusio a potom ovekovecio u izvesnom delu svoga opusa. Otreznjujuce, iskreno, strastveno i bolno secanje utkano u pricu o ljubavi,odlasku,potrazi i promeni; vecitoj zivotnoj borbi za opstanak koja kida korene i gasi uspomene..Vetrovi ili pak,kako to pisac oseca, "slepa ruka sudbine" kotrlja zivotni tocak ka nepoznatim i stranim daljinama gubeci niti koje vuku ka proslosti..
Sustina ove price teska je i tuzna stvarnost velikog broja ljudi sirom sveta sto je svakako doprinelo tome da radnja knjige dopre do svesti citalaca i postane jedno od onih dela koja se uvek iznova citaju i vole.Suocen sa nemogucnoscu da na tlu svoje zemlje ostvari svoje ambicije,pritisnut nemastinom, junak ove price biva prinudjen da napusti rodnu kucu i potrazi svoje mesto u nekom novom svetu,u kulturi razlicitoj od njegove,okruzen ljudima drugacijeg mentaliteta,sa gorkim osecajem novog epiteta koji ce beleziti njegov zivot-veciti stranac..Jer u zemlji u kojoj ce pokusati da izgradi svoj zivot,u zemlji u kojoj ce zasnovati svoju porodicu,on do samog kraja ostaje svestan da ce oduvek ostati samo prolaznik i slucajan posmatrac tih ljudi,njihove kulture i tla koje nikada nece doziveti kao svoje i svom srcu blisko..
Nasuprot tome,zivot u tudjini zauvek ce ga udaljiti od svega sto je ostavio za sobom u zavicaju dovodeci ga do suocavanja sa surovom istinom nakon sto ponovo poseti svoju rodnu kucu,decenijama kasnije.Ostace stranac u tudjini,ali je postao pridoslica i u nekad svojoj zemlji..Postao je samo dusa bez adrese.Uprkos vremenu koje je ucinilo svoje,zal za domovinom nikada nije iscezla i poput nekog teskog bremena,pritiskala mu je dusu gorkim osecajem nedostatka i ceznje.
Negujuci jezik kao sponu koja mu je priblizavala njegovu voljenu i do samog kraja, neprezaljenu Madjarsku,pokusavao je da u sebi zadrzi i spreci gasenje tog plamena..
Da otme i od zivota sacuva nepresahlu zedj svoje ugarske misli.

"Veciti kalendar" Fernando Pesoa

Fernando Pesoa je plodonosan pisac, revolucionar umetnickog izrazavanja i nesvakidasnji poeta koji izlazi iz okvira strogog, nametnutog i klasicnog pesnistva. Ne robuje pravilima i pesnickim normama vec je vodjen unutrasnjom potrebom i sopstvenom filozofijom slobode i nematerijalnog poimanja sveta. "Pisac prirode" kako je sam sebe nazivao, sluga je svojih cula kroz koja opisuje prirodu koju vidi i pritom nudi citaocu svoju percepciju zivota - nesputanog,obicnog i jednostavnog.
Knjiga je podeljena na tri dela,potpisana imenima Alberta Kaejra i Rikarda Reisa, poznatim pseudonimima pisca."Cuvar stada"(I deo), "Odvojene pesme"(II deo) i "Ode" (III deo), celine su kojima pesnik na razlicite a opet bliske nacine,iznosi svoje poimanje zivota i sveta.
Moj omiljeni citat iz ove knjige je od Rikarda Reisa:
"Bolje te stiti koliba trosna darovana tebi, nego palata koju steko nisi".

4. новембар 2010.

A sada o knjizi..."Avanture nevaljale devojcice" M.V.Ljosa

Neocekivana, drsko odvazna prica puna gorke realnosti protkane eksplicitnim i emocijama nabijenim scenama seksa, kratak je opis "Avantura nevaljale devojcice". Vise nego mnoge druge knjige savremene proze, ovo delo obiluje slikovitim i raskosnim knjizevnim jezikom zbog kojeg se s punim pravom moze reci da je u pitanju knjiga koja obrazuje i poducava, podjednako politickim koliko i prevodilackim, naucnim ili jezikom bilo kog drugog drustvenog miljea ili socijalnog pravca. Mario Vargas Ljosa uspeo je da ovom delu udahne jednu posebnu i divnu dinamiku; likovi se smenjuju, naizmenicno javljaju i nestaju dok prica siri svoje okvire osvajajuci sve veca prostranstva sveta, od Perua do dalekog Tokija. No posebna neizvesnost, nedokucivost i originalan splet dogadjaja, cine radnju dela iznenadjujucom i uvek neocekivanom, ostavljajuci citaoca u ugodnom osecaju prijatnog i postepenog razotkrivanja dogadjaja koji vode zanimljivom zavrsetku. Kada se osvrnemo na stil koji je Ljosa gradio kroz delo, zapazamo da kontinuirano preplice drzak, ulicni nacin izrazavanja svojih junaka ne prezajuci od upotrebe psovki sa kulturnim i uctivim umecem konverzacije koje donosi kroz likove porodice Gravoski ili lekara sa klinike u Peti Klamaru. Taj spoj razlicitih i dalekih nacina jezickog opstenja uneo je u delo veci i jaci oset stvarnosti odrzavajuci nas u uverenju da je to jos samo jedna od nama bliskih prica o nama bliskim ljudima kakvi postoje u svakom drustvu i svakoj kulturnoj sredini, pa i u nasoj.
To je i bio smisao prostornog plana radnje ovog dela:i u Parizu,i u Peruu i u Engleskoj, svuda postoje iste sudbine i ti isti, nemocni ili pak suvise smeli ljudi koji obelezavaju i boje sliku naseg vremena.
Kompleksnost lika zene sa stotinu imena ili pak samo jednim -imenom Nevaljala devojcica, snazno je i vesto ispracena cineci je jednim od najbolje oblikovanih junaka danasnjice. Mozda je to jos jedan razlog sto savremenici Ljose cesto prave paralelu sa Floberovom Emom Bovari, ukazujuci na slicnost i umetnost gradjenja lika koja svakako datira i od Vargasovog velikog postovanja ka delu Gistava Flobera.
Otvoreno, smelo i bez ustezanja, epizode seksualnih dozivljaja junaka oblikovao je Ljosa u skladu sa savremenim, zapadnim poimanjem istog. Bez tabua, bez eufemizama, glasno je progovorio o temi koju bi mnoge njegove kolege,iako savremenici, okarakterisali kao "skakljiv i klizav teren"za iznosenje u knjizi na nacin na koji je to autor ovog dela ucinio. No,pisac otvoreno prikazanu seksualnost u svom delu nije video kao problem vec kao neotudjivi deo licnosti svojih junaka zahvaljujuci kojoj su oni jace i bolje emocionalno oblikovani a citaocu bliskiji i stvarniji jer ih dozivljava kao ljude slicne sebi a ne kao udaljene i strane ili pak samo fiktivne licnosti.
Ima nesto u ovoj knjizi sto hipnotise i snazno privlaci paznju citalaca. Verujem da je to,izmedju ostalog, i taj cudesni spoj "pozajmljenih" a njemu svojstvenom oblikovanih, vrednosti od strane drugih pisaca koji su na autora ovog dela izvrsili odlucujuci uticaj. Misticnost iz dela Dostojevskog, pitanje socijalne nepravde i drustvenog licemerja ali i slojevite gradnje junaka od Flobera, utisak od citanja dela Cehova ili Ivana Bunjina... Taj uticaj uz dat savremeni tok dogadjanjima i likovima, ucinio je da "Avanture nevaljale devojcice" zazive u srcima ljudi cineci od Maria Vargasa Ljose priznatog i celom svetu bliskog,pisca naroda.
I pisca koji ovim delom u svakoj zeni moze probuditi sindrom nevaljale devojcice. Ili pak razumevanje i saosecajnost za sudbinu iste.