30. новембар 2011.

"Razbesneli anđeo" Lajoš Zilahi

"U sparno letnje veče,tegobno,stravično
 lupi na nebu u bubanj razbesneli anđeo..."

"Razbesneli anđeo" nastavak je šestodelnog romana "Ararat" o čuvenoj i imućnoj porodici Dukaj i sudbini njenih članova u godinama koje su potresale zarobljeništvo, izbeglištvo, bombardovanja i opsade Budimpešte tokom Drugog svetskog rata. Stoga,snažnija i u neku ruku dublja ,ova knjiga delimično je i lična povest prepisana sa stranica Zijinog dnevnika i istrgnuta iz redova pisama kojima su Osti,Zija i Mihalj pokušavali da nadomeste fizičku razdvojenost i očuvaju svoje plemičko,porodično ognjište u središtu Ararata,tog poprišta zbivanja i ćudi.

"Po svoj prilici, svaki čovek ima neku svoju pećinu, ma i u mašti, u koju može da se povuče od civilizacije, porodičnog života i drugih neprijatnosti bitisanja."
"Život je neuporedivo jači od svake vizije smrti."

Žive i potresne slike rata, razaranja i žrtava deluju kao da su lično viđene i doživljene autorovim očima. To je ono što ovo Zilahijevo delo čini tako pitkim i ljudima sa ovih podneblja bliskim; to osećanje već doživljenog i proživljenog straha, neizvesnosti, teskobe i beznađa koje živi u svima nama,nekad i sakriveno, a kao podsetnik na širom sveta iste, slike tužnih i beskrajnih kolona izbeglica koje kidaju svoje veze sa precima i gase svoja ognjišta u očajnoj ali snažnoj želji za životom. Begom od stvarnosti.

"Dan i noć je reka izbeglica strujala ka zapadu. Glačala, daske za glačanje rublja, lampe, konci,i tiganji, ogledala u pozlaćenom ramu i prljavi kavezi sa živinom behu u visokim kamarama natovareni na kolima - između toga: deca uvijena u posteljne pokrivače i vunene marame, stari i bolesni; na jednim od tarnica klatilo se ćopavo tele, čije su duge uši izvirivale iza trpezarijskog kredenca. Izbeglice,koje je savladao umor, držale su se jednom rukom za kola. Prevalili su put od hiljadu kilometara, a još hiljadu kilometara puta se pružalo pred njima. Deset hiljada, dvadeset hiljada ovakvih tarnica, a nigde se nije čuo zvuk ljudskog glasa - samo škipa točkova i tu i tamo jadno mukanje poneke krave, njiskanje konja, blejanje koza i krečanje pataka. Ovakve seobe naroda preduzima samo masa sirotinje - bogat svet svoj imetak nosi u čekovnoj knjižici."

Ovom realističkom i pesimističkom prikazu stvarnosti, do kontrasta je suprotstavljena lirična, opijajuća i svevremenska priča o ljubavi,o snazi, veri i istrajnosti oličenoj u sudbinskim susretima Marije Daride i Maksima Narokova. Ta fatalna i uznemirijuća privlačnost, izbezumljenost gubitka, potrage i ponovnog susreta dveju srodnih duša, bajkovito dočarava lepotu i punoću života koji pulsira i opstaje uprkos zemlji natopljenoj krvlju i vazduha zagušenog mirisom bombi.
Ljubav je ta koja sve prevazilazi.

"Obično sanjamo o onome što smo izgubili."
"Povratiti nešto što smo smatrali nepovratno izgubljenim, uvek pruža veću slast od samog osvajanja."
"Strasna ljubav je kao uveličavajuće staklo, koje prikazuje vrednosti u nama za koje nismo ni slutili da ih imamo. Razbije li se uveličavajuće staklo, oplakaćemo gubitak optičke iluzije o sebi."

Političku umešanost i simpatisanje demokratije,pisac naglašava opširno opisujući političku scenu i njene prevrate u Budimpešti nakon dolaska Crvene Armije. Takođe,čuveni Zvezdoznanci i Mihalj Urši na njihovom čelu, povod su da autor progovori o svojim političkim ubeđenjima i plasira poruke o budućnosti zemlje posmatrane kroz prizmu brojnih partija čiji su interesi bili daleko iznad sudbine običnog i siromašnog naroda

"Pobeđena ideja uvek biva osuđena da doživi histeričnu odmazdu."

Ta ista politika moćnika, surova i stravična, odnosi živote ne birajući i pritom gazeći ono malo dostojanstva, ljubavi i dobrog koje je bilo možda jedina svetla tačka budućnosti stare Mađarske.
Gašenje loze i ubistvo ljubavi, izdaja i prevara, razočaranje i utihnulost....boje poslednje redove ovog dela i zatvaraju stranice istorije Dukajevih.
 

11. новембар 2011.

"Ruke pune sunca" grupa autora

"I uprkos svemu, još sam ista!
  uspravna i slobodna,
  besmrtna kći velikom bunom
  osveštana.
  Majko - Afriko!


"Ruke pune sunca" pionirski je poduhvat grupe mladih prevodilaca iz Udruženja prijatelja luzofonije (Ana Pavlović, Danijela Prica, Maja Mavrak, Verica Filipović, Marina Živaljević, Bojana Adamović, Jelena Čkonjević, Anja Ćalić, Ana Lukić, Vesna Stamenković, Kristina Kržanović,Milica Đurić, Ana Đorđević, Mladen Ćirić, Milica Ivanić, Jelena Katušić, Jelena Janić,Jelena Ristović, Marija Panajotović i Zorica Nikolić), pokrenut sa entuzijazmom, verom i ciljem da se savremena poezija luzofone Afrike približi i na pravi način predstavi široj čitalačkoj publici.

"Crna Majka ima glas vetra,
  glas tišine koja udara
  u listove indijskog oraha...
  Ima glas noći, dok se spušta,
  nečujno, niz put..."
           

Uz svesrdnu pomoć gospodina Fransiška Nazareta (profesora portugalskog jezika i kulture Univerziteta u Sofiji) koji je, za potrebe ove knjige, napisao dirljivu uvodnu reč tumačeći i postavljajući pitanja koja se tiču rekonstrukcije ideje o granici kroz poeziju luzofone Afrike, mlade nade,stručnjaci i diplomirani filolozi naše zemlje okupljeni oko ideje da svoje umeće primene u cilju prezentovanja poezije luzofone Afrike, preveli su i predstavili nam 19 savremenih pesnika zemalja: Angole (Alda Lara, Arlindo Barbejtoš, Fransiško Fernando Kosta Andrade, Manuel Rui, Ondjaki, Rui Duarte de Karvaljo), Gvineje Bisao (Elder Proensa), Mozambika (Mija Kouto, Noemija de Souza, Orlando Mendeš, Rui Knopfli, Sebaštijao Alba, Viržilio Lemoš), Sao Tome i Principe (Alda di Ešpirito Santo, Frasiško Žoze Tenrejro, Manuela Margarido) i Zelenortskih ostrva (Armenio Viejra, Korsino Forteš i Onezimo Silvejra).

"Kada tvoj pogled
 utone
 u nežnosti moga osmeha
 i reči zaklonjene ružama
 iščeznu
 u razdvajanju naših jezika
 otkrivam na Himalajima tvoga tela
 neizreciv suton moskovske zime.

 Tada
 iza rešetaka tog zarobljenog osećaja dobujući
 pevam setu ove nade
 da ću te u vrtovima uzbečkim zagrliti.

 Utiskujući na tvojim zubima
 tužni jesenji pozdrav
 u hladnim jutrima od voća i sunca
 dajem ti muževnu nežnost mog poljupca
 i neodložno proleće čovečanstva! "


Ova prelepa zbirka pesama, priča je o želji i čežnji jednog obespravljenog naroda za suncem koje će ih obasjati tog prvog jutra nezavisne i slobodne zemlje.. San o ravnopravnosti,o revoluciji koja bi pokrenula i okrenula njihovu stvarnost u pravom smeru, najjasnije je iskazan rečima Onezima Silvejre:

"Deca će biti deca!
 Crna i plava i bela
 biće latice istog cveta..."

I jesu. Deca Afrike,Azije,Evrope - deca su sveta.
Najveći ukras našeg čovečanstva.