25. септембар 2020.

"Priviđenja iz senke" Mansura Izudin


" Jednog dana ću pisati o ovom trenutku. Postoje trenuci u kojima vreme postane toliko gusto da skoro mogu da mu osetim težinu, telo, da se zapiljim u njega, da ga vidim i da mi ono uzvrati pogled. Takvi trenuci dugo borave u meni i mogu da ih se oslobodim samo ako ih sručim na papir. Sada i ovde vidim vreme kao nikada ranije. Vidim ga otelotvorenog u ovom prostoru između mojih stopala. "

...

Zaronjena u svoje misli, gledajući u uzak prostor između svojih stopala, Kamelija Magdi započela je razgovor sa Adamom Kostakijem na drvenoj klupi ofarbanoj u tamno zeleno, ispred Kafkinog muzeja u Pragu. Devojčica rođena u selu u delti Nila, u porodici pozamašnog ugleda i nešto manjeg imetka, sanjala je o tome da postane književnica i tako popuni tu zjapeću, šireću pukotinu u sebi. Pragu joj je dovela ljubav ka ovom gradu, želja da premosti razliku između sebi poznatog i ovog drugačijeg sveta i pobegne što dalje od prošlosti koja ju je mučno privlačila ka sebi poput mutne i mirne jezerske vode. Sa knjigom u ruci i naizgled odsutan, do nje je sedeo unuk Asirke i Grka, mešanac tihe naravi i maglovite prošlosti, bojažljiv vlasnik senke koje je oduvek želeo da se otarasi.
Ali ovo nije samo priča o Adamu i Kameliji.
Ovo su mnoge priče u jednoj priči, kaleidoskop realnosti i mašte, narativna babuška koja iznova i iznova otvara nove slojeve i dubine otkrivajući nove likove, nova mesta, nove događaje koji se svi do jednog, rastavljaju ali i sastavljaju u jednu istu celinu. 

" Pišem jer tragam za tim da postanem cela, jer želim da tu usputnu misao, odnosno sebe, pretvorim u opipljivo biće što stvarno postoji. "
" Znao je da mora da navede tišinu da progovori i da je rastumači, da joj da glas i maštu. "

U umu ruske književnice Olge, u stanu sa pogledom na Vltavu, u sobi ispunjenoj glasom Marije Kalas koju jedan pijanista Šandor, večno zagledan u svoje prste, sluša kao izvor sa kog crpi svoju snagu i nadu, nastaju prvi obrisi Kamelije Magdi dok zamišljeno sedi na klupi u jednom parku u Kairu, slušajući prigušeni zvuk saobraćaja i snevajući o jednoj ruskoj književnici pogleda uprtog kroz prozor ka Vltavi. Ovaj vrtlog čudesnih ideja i prepletaj naratora i junaka čini ovu knjigu toliko uzbudljivom i izazovnom za čitanje: ona oštri koncentraciju, budi maštu, održava radoznalost i raspiruje želju da se duž njenih stranica kreće sve brže i brže, poput starca koji besomučno šeta Karlovim mostom a koga književnica Olga viđa sa svog prozora! Neobičan stil pripovedanja koji meša prošlo i sadašnje, poput pada Alise u zečju rupu i izlaska u Zemlju Čuda, nenametljivo nas upoznaje i sa egipatskom mitologijom i nasleđem, sa savremenom kulturom Zapada i arapskim Ibn Menzurovim "Jezikom Arapa".
Ali genijalna spisateljica ni tada ne prestaje da nas iznenađuje.

" Samo se seća da joj niko u izmaglici detinjstva nije rekao da postoji lepota koja traži dovoljnu zrelost da se oseti i da postoji umetnost koja zahteva istančan ukus da se ceni, jer se ne podaje užurbanom prolazniku nezainteresovanom da pomno prouči njenu privlačnost. "


Završavajući ovo delo otvorenim vratima ka čitalačkoj mašti, Mansura Izudin pruža nam šansu da poput Kamelije u mladosti, sanjarimo na javi gradeći svoje završetke i neke nove početke na temeljima njenih i svih drugih, ovde dočaranih života. Dajući nam snagu i osećaj zajedništva, pružajući nam neskriveni pogled na ožiljke i rane, na fotografije iz svakodnevice Kamelijinog života, ova brilijantna autorka uvukla nam se pod kožu svojim osećajem pripadnosti, jedinstva, sapatništva i saučeništva, onog najtežeg ali i najlepšeg - ljudskog, ogoljenog, do srži iskrenog.
Pripovedanjem koje budi ono iskonsko u nama, svima zajedničko, blisko i poznato.
Mansura Izudin, jedna je od nas.

" Kakve mi veze imamo sa pričama? Bolje da ih ostavimo piscima obuzetim pričama sa poukom, a mi da uronimo u nešto što nam može pomoći da prekratimo vreme ili da zaboravimo kojom nas je silinom ščepalo za vrat.
To će razumeti jedino jedna žena koju prati uspomena na jedan stari udarac nogom i čijim se živcima hrani utvara ponora što joj se postepeno razliva stomakom i jedan muškarac koji potiče od žene spasene iz pokolja, i mornara kojem se smučilo da putuje te je rešio da se skrasi u jednom hladnom gradu, predajući se životu koji ne obećava previše. "

Нема коментара:

Постави коментар